Karl Marks

Ekonomsko-filozofski rukopisi iz 1844. godine

[Treći rukopis (nastavak)]

Privatno vlasništvo i komunizam

ad pag. XXXIX(29). Ali suprotnost izmedju nevlasništva i vlasništva još je indiferetna suprotnost, još nije u svojoj djelatnoj relaciji prema svom unutrašnjem odnosu, još nije suprotnost shvaćena kao protivrječnost, sve dok se ne shvati kao suprotnost rada i kapitala. Čak i bez progresivnog kretanja privatnog vlasništva (u starom Rimu, u Turskoj itd.) ta suprotnost može se izraziti u prvom obliku. Tako se ona još ne javlja kao odredjena samim privatnim vlasništvom. Ali rad, subjektivna suština privatnog vlasništva kao isključenje vlasništva, i kapital, objektivni rad kao isključenje rada, čine privatno vlasništvo kao razvijeni odnos protivrječnosti, te stoga energičan, napet odnos koji vodi rešenju protivrječnosti.

ad ibidem. Ukidanje samootudjenja čini isti put kao i samootudjenje. Najpre se razmatra privatno vlasništvo samo s njegove objektivne strane - ali se rad ipak promatra kao njegova suština. Stoga je njegov oblik postojanja kapital, koji "kao takav" treba ukinuti (Prudon). Ili se poseban način rada -niveliran, podjeljen, te stoga neslobodan rad - shvaća kao izvor štetnosti privatnog vlasništva i njegova čovjeku otudjenog, postojanja - Furije, koji, shodno fiziokratima, zemljoradnju opet shvaća barem kao izvrstan rad, dok Sen-Simon, naprotiv, industrijski rad kao takav proglašava suštinom i teži za isključivom vlasti industralijalaca i poboljšanjem položaja radnika. Komunizam je napokon pozitivan izraz ukinutog privatnog vlasništva, prije svega, opće privatno vlasništvo. Time što odnos privatnog vlasništva shvaća u njegovoj općenitosti, komunizam je 1. u svom prvom obliku samo uopćenje i dovršenje toga vlasništva; kao takvo dovršenje on se pokazuje u dvostrukom obliku: prvo, vladavina vlasništva stvari nad njim tako je velika da on želi uništiti sve što ne mogu svi posjedovati kao privatno vlasništvo; on hoće na nasilan način da apstrahira od talenta itd. Neposredan fizički posjed njemu je jedini cilj života i postojanja; odredjenje radnika se ne ukida, nego se proširuje na sve ljude; odnos privatnog vlasništva ostaje odnos zajednice prema svijetu stvari; napokon, ova tendencija suprostavljanja općeg privatnog vlasništva privatnom vlasništvu manifistira se u životinjskom obliku kad se braku (koji je svakako oblik ekskluzivnog privatnog vlasništva) suprostavlja zajednica žena, gdje, dakle, žena postaje društveno i opće vlasništvo. Može se reći da je ta misao o zajednici žena izrečena tajna toga još sasvim grubog i nemisaonog komunizma. Kao što žena iz braka prelazi u opću prostituciju, tako cijeli svijet bogatstva, tj. predmetnog čovjekovog bića, prelazi iz odnosa ekskluzivnog braka s privatnim vlasnikom u odnos univerzalne prostitucije sa zajednicom. Taj komunizam - time što svagdje negira čovjekovu ličnost - upravo je samo konzekvetan izraz privatnog vlasništva, koje je sama ta negacija. Opća zavist koja se konstituira kao sila samo je skriveni oblik u kome se gramzivost uspostavlja i zadovoljava samo na drugi način. Misao svakog privatnog vlasništva kao takvog upravljena je barem protiv bogatijeg privatnog vlasništva kao zavist i težnja za niveliranjem, tako da one sačinjavaju, tako reći, suštinu konkurencije. Primitivni komunist samo je dovršenje te zavisti i te nivelacije sa stanovništa zamišljenog minimuma. On ima odredjenu, ograničenu mjeru. Kako to ukidanje privatnog vlasništva ima malo veze sa zbiljskim prisvajanjem, dokazuje upravo apstraktna negacija čitavog svijeta obrazovanja i civilizacije, povratak neprirodnom primitivizmu čovjeka siromašna i bez potreba, koji ne samo što nije prevladao privatno vlasništvo nego do njega još nije ni dospio.

Za komunizam ove vrste zajednica je samo zajednica rada i jednakost plaće, koju isplaćuje zajednički kapital, tj. zajednica kao opći kapitalist. Obje strane odnosa uzdignute su u zamišljenu općost: rad kao odredjenje u koje je svatko postavljen, a kapital kao priznata općost i moć zajednice.

U odnosu prema ženi kao plijenu i služavci zajedničkog uživanja izražena je beskrajna degradacija u kojoj čovjek postoji za sebe samog, jer tajna tog odnosa ima svoj nesumljiv, odlučan, otvoren, otkriven izraz u odnosu muškarca prema ženi i načinu kako se shvaća neposredni, prirodni rodni odnos. Neposredan, prirodan, nužan odnos čovjeka prema čovjeku je odnos muškarca prema ženi. U tom prirodnom rodnom odnosu, odnos čovjeka prema prirodi neposredno je njegov odnos prema čovjeku, kao što je odnos prema čovjeku neposredno njegov odnos prema prirodi, njegovo vlastito prirodno odredjenje. U tom odnosu pokazuje se, dakle, na osjetilan način, svedeno na očiglednu činjenicu to koliko je ljudska suština postala čovjeku prirodna ili koliko je priroda postala čovjekova ljudska suština. Iz tog odnosa može se, dakle, prosudjivati cjelokupan stupanj čovjekova obrazovanja. Iz karaktera toga odnosa slijedi koliko je čovjek postao za sebe i koliko je sebe shvatio kao rodno biće, kao čovjeka; odnos muškarca prema ženi je najprirodniji odnos čovjeka prema čovjeku. U njemu se, dakle, pokazuje, koliko je prirodno odnošenje čovjeka ljudsko ili koliko je ljudska suština njemu postala prirodnim bićem, koliko je njegova ljudska priroda postala njemu prirodom. U tom se odnosu takodjer pokazuje koliko je čovjekova potreba postala ljudskom potrebom, koliko mu je, dakle, drugi čovjek kao čovjek postao potrebom, koliko je on u svom najindividualnijem postojanju istovremeno i društveno biće.

Prvo pozitivno ukidanje privatnog vlasništva, grubi komunizam, samo je, dakle, pojavni oblik podlosti privatnog vlasništva koje hoće da se postavi kao pozitivna zajednica.

2. Komunizam a) još političke prirode, demokretski ili despotski; b) s ukidanjem države, ali istovremeno još nedovršen i još uvijek aficiran privatnim vlasništvom, tj. čovjekovim otudjenjem. U oba oblika komunizam se već pokazuje kao reintegracija ili povratak čovjeka u sebe, kao ukidanje čovjekova samootudjenja, ali pošto još nije shvatio pozitivnu suštinu privatnog vlasništva, i pošto je isto tako malo shvatio ljudsku prirodu potrebe, on je njime još prožet i pod njegovim uticajem. On je, doduše, shvatio pojam privatnog vlasništva, ali još nije shvatio njegovu suštinu.

3. Komunizam kao pozitivno ukidanje privatnog vlasništva kao čovjekova samootudjenja, te stoga, kao zbiljsko prisvajanje čovjekove suštine od čovjeka i za čovjeka, potpun, svijestan i unutar cjelokupnog bogatstva dosadašnjeg razvitka nastali povratak čovjeka sebi kao društvenog, tj. čovječnog čovjeka. Taj komunizam kao dovršni naturalizam = humanizam, kao dovršni humanizam = naturalizam, on je istinsko rješenje sukoba izmedju čovjeka i prirode, izmedju čovjeka i čovjeka, istinsko rešenje borbe izmedju egzistencije i suštine, izmedju opredmećivanja i samootpredmećivanja, izmedju slobode i nužnosti, izmedju individuma i roda. On je rešenje zagonetka historije i zna da je on to rešenje.

Stoga je cjelokupno kretanje historije, s jedne strane, zbiljski akt radjanja komunizma, rodjenja njegova empirijskog postojanja, a s druge strane, za njegovu svijest koja misli -shvaćeno i svjesno kretanje njegova nastajanja, dok onaj još nedovršeni komunizam traži historijski dokaz za sebe u pojedinim historijskim oblicima koji su suprostavljeni privatnom vlasništvu, dokaz u postojećem na taj način što istrže pojedine momente iz kretanja (na tom konju osobito jašu Kabe, Vilegardel itd.) i fiksira ih kao dokaze za svoju historijsku čistokrvnost, čime upravo dokazuje da nesrazmjerno veći dio toga kretanja protivrječi njegovim tvrdnjama, i ako je jednom postajao, da upravo njegov prošli bitak opovrgava pretenzije suštine.

Lako je uvideti nužnost toga da cjelokupno revolucionarno kretanje nalazi kako svoju empirijsku tako i teorijsku bazu u kratanju privatnog vlasništva, upravo u kretanju ekonomike.

To materijalno, neposredno osjetilno privatno vlasništvo jest materijalni, osjetilni izraz otudjenog čovjekova života. Kretanje privatnog vlasništva - proizvodnja i potrošnja - jest osjetilno očitovanje kratanja cjelokupne dosadašnje proizvodnje, tj. ozbiljenje ili zbiljnost čovjeka. Religija, porodica, država, pravo, moral, nauka, umjetnost itd. samo su posebni načini proizvodnje i padaju pod njen opći zakon. Stoga je pozitivno ukidnje privatnog vlasništva kao prisvajanje čovjekovog života pozitivno ukidanje svakog otudjenja, dakle povratak čovjeka iz religije, porodivce, države itd. u svoje ljudsko, tj. društveno postojenje. Religiozno otudjenje kao takvo dogadja se samo u području svijesti čovjekove unutrašnjosti, ali ekonomsko otudjenje je otudjenje zbiljskog života - stoga njegovo ukidanje obuhvaća obe strane. Razumje se da kretanje kod raznih naroda počinje prema tome da li se istinski priznati život naroda više dogadja u svijesti ili u vanjskom svijetu, da li je više misaoni ili realni život. Komunizam počinje odmah s ateizmom (Oven), ateizam je isprva još daleko od toga da je komunizam, kao što je onaj ateizam s kojim počinje komunizam više jedna apstrakcija. - Stoga je filantropija ateizma isprva samo filozofska, apstraktna filantropija, dok je filantropija komunizma odmah realna i neposredno pripravna za djelovanje.

Vidjeli smo kako pod pretpostavkom pozitivnog ukinutog privatnog vlasništva čovjek proizvodi čovjeka, sama sebe i drugog čovjeka; kako je predmet koji je neposredno odjelotvorenje njegove individualnosti istovremeno njegovo vlastito postojanje za drugog čovjeka, postojanje tog drugog čovjeka i postojanje drugog za prvoga. Ali, i materijal rada i čovjek kao subjekt isto su tako rezultat kao i polazna tačka kretanja (a da oni moraju biti ta polazna tačka, upravo u tome leži historijska nužnost privatnog vlasništva). Društveni karakter je, dakle, opći karakter cjelokupnog kretanja; kao što samo društvo proizvodi čovjeka kao čovjeka, tako i on prozvodi društvo. Djelatnost i užitak su društveni kako po svom sadržaju tako i po načinu postojanja; oni su društvena djelatnost i društveni užitak. Ljudska suština prirode postoji tek za društvenog čovjeka; jer tek ovdje ona postoji za njega kao veza s čovjekom, kao njegovo postojanje za drugoga i kaop ostojanje drugoga za njega, te kao životni element ljudske zbiljnosti; tek ovdje ona postoji kao osnova njegova vlastitog ljudskog postojanja. Njegovo prirodno postojanje tek mu je ovdje postalo njegovim ljudskim potstojanjem, a priroda je za njega postalo čovjekom. Dakle, društvo je dovršeno suštinsko jedinstvo čovjeka s prirodom, istinsko uskrsnuće prirode, provedeni naturalizam čovjeka i provedeni humanizam prirode.

Društvena djelatnost i društveni užitak nikako ne egzistiraju samo u obliku neposredno zajedničke djelatnosti i neposredno zajedničkog užitka, iako se zajednička djelatnost i zajednički užitak, tj. djelatnost i užitak koji se ispoljavaju i potvrdjuju neposredno u zbiljskom društvu s drugim ljudima, dogadjaju svagdje gdje je onaj neposredni izraz društvenosti osnovan u suštini sadržaja djelatnosti ili užitka i primjeren prirodi toga sadržaja.

Ali čak i ako djelujem naučno itd. - djelatnost koju rijetko mogu izvjesti u neposrednoj zajednici s drugima - je sam društven, jer djelujem kao čovjek. Meni nije dat kao društveni proizvod samo materijal moje djelatnosti - kao i jezik pomoću koje mislilac djeluje - moje vlastito postojanje je društvena djelatnost; zato ono što činim iz sebe činim iz sebe za društvo i sa sviješću da to činim kao društveno biće.

Moja opća svijest samo je teorijski oblik onoga čega je živi oblik realna zajednica, društveno biće, dok je danas opća svijest apstrakcija od zbiljskog života i kao takva suprostavlja mu se neprijateljski. Stoga je i djelatnost moje opće svijesti - kao tavka- moje teorijsko postojanje kao društvenog bića.

Prije svega, treba izbeći da se "društvo" ponovo fiksira kao apstrakcija nasuprot individuumu. Individuum je društveno biće. Stoga je njegovo ispoljavanje života - makar se i ne pojavljivalo u neposrednom obliku zajedničkog života koji se vrši istovremeno s drugima - ispoljavanje i potvrdjivanje društvenog života. Individualni i rodni čovjekov život nisu različiti, i pored toga što je - i to nužno - način postajanja individualnog života više poseban ili više općenit način rodnog života, ili rodni život -više poseban ili općenit individualni život.

Kao rodna svijest čovjek potvrdjuje svoj realni društveni život i ponavlja samo svoje zbiljsko postojanje u mišljenju, kao što se, obrnuto, rodni bitak potvrdjuje u rodnoj svijesti i u svojoj općenitosti postoji za sebe kao misaono biće.

Stoga, ma koliko čovjek bio poseban individuum - a njegova posebnost upravo ga čini individumom i zbiljskim individualnim bićem zajednice - on je isto toliko totalitet, idealan totalitet, subjektivno postojanje mišljenog i doživljenog društva za sebe, kao što u zbiljnosti postoji isto tako kao percepacija i zbiljski užitak društvenog postojanja, kao i totalitet čovjekovog ispoljavanja života.

Mišljenje i bitak su, doduše, različiti, ali su istovremeno medjusobno u jedinstvu.

Smrt izgleda kao okrutna pobjeda roda nad odredjenim individuumom i kao protivreči njihovom jedinstvu; ali odredjeni individuum samo je odredjeno rodno biće i kao takvo smrtno.

<4. Kao što je privatno vlasništvo samo osjetilni izraz činjenice da čovjek istovremeno postaje predmetan za sebe i, štoviše, da postaje sebi tudj i nečovječan predmet, da je njegovo ispoljavanje života njegovo ospoljenje života, da je njegovo ostvarenje njegovo obestvarenje, tudja zbiljnost, tako se pozitivno ukidanje privatnog vlasništva, tj. osjetilno prisvajanje čovjekova bića i života, predmetnog čovjeka, čovjekovih djela za i pomoću čovjeka, ne smije shvatiti samo u smislu neposrednog, jednostranog užitka, samo u smislu posjedovanja, u smislu imanja. Čovjek prisvaja svoje svestrano biće na svestran način, dakle, kao totalan čovjek. Svaki od njegovih ljudskih odnosa prema svijetu, gledanje, slušanje, mirisanje, kušanje, osjećanje, mišljenje, opažanje, htijenje, rad, ljubav, ukratko, svi organi njegove individualnosti, kao organi koji postoje neposredno u svom obliku kao društveni organi, u svom su predmetnom odnošenju ili u svom odnošenju prema predmetu prisvajanje predmeta; prisvajanje čovjekove zbiljnosti, njeno odnošenje prema predmetu jest potvrdjivanje čovjekove zbiljnosti; čovjekova djelotvornost i čovjekovo trpljenje, jer je trpljenje, shvaćeno ljudski, samoužitak čovjeka.

Privatno vlasništvo nas je učinilo tako glupim i jednostranim da je neki predmet naš tek onda kad ga imamo, dakle, kad postoji za nas kao kapital, ili kad ga neposredno posjedujemo, jedemo, pijemo, nosimo na svome tjelu, nastanjujemo itd., ukratko kad ga upotrebljavamo. Iako privatno vlasništvo shvaća sva ta neposredna ozbiljenja samog posjeda opet samo kao sredstvo za život, a život, kojemo oni služe kao sredstvo, jest život privatnog vlasništva, rad i kapitaliziranje.

Stoga je na mjesto svih fizičkih i duhovnih osjetila stupilo jednostavno otudjenje svih tih osjetila, osjetilo posjedovanja. Na to apsolutno siromaštvo moralo se svijesti čovjekovo biće da bi iz sebe moglo roditi svoje unutrašnje bogatstvo. (O kategoriji posjedovanja vidi Hes u "Einundzwanzig Bogen"(30).)

Stoga je ukidanje privatnog vlasništva potpuna emancipacija svih ljudskih osjetila i svojstava; ali ono je ta emancipacija upravo zato što su ta osjetila i svojstva postala ljudska, kako subjektivno tako i objektivno. Oko je postalo ljudskim okom kao što je njegov predmet postao društvenim, ljudskim predmetom koji potiče od čovjeka za čovjeka. Stoga su osjetila neposredno u svojoj praksi postala teoretičari. Ona se odnose prema stvari zbog stvari same, ali sama stvar je predmetno ljudsko odnošenje prema sebi, prema čovjeku i obrnuto. Stoga su potreba ili užitak izgubili svoju egoističnu prirodu, a priroda svoju golu korisnost tako što je ta korisnost postala ljudska korist.

Osjetila i užitak drugih ljudi isto su tako postali moje vlastito prisvajanje. Osim tih neposrednih organa stvaraju se stoga društveni organi, u obliku društva, npr. djelatnost neposredno u društvu s drugima itd. postala je organ mog ispoljavanja života i način prisvajanja čovjekova života.

Razumje se, ljudsko oko drugačije uživa nego grubo, neljudsko oko, ljudsko uho drugačije nego grubo uho itd.

Vidjeli smo da se čovjek ne gubi u svom predmetu samo onda kad mu ovaj postane ljudski predmet ili predmetni čovjek. To je moguće samo tako da predmet predmet postane za njega samo društveni predmet, da on sam sebi postane društveno biće i da društvo postane za njega biće u tom predmetu.

Stoga, ukoliko, s jedne strane, svagdje u društvu predmetna zbiljnost postaje čovjeku zbiljnost čovjekovih suštinski snaga, čovjekova zbiljnost, pa zato i zbliljnost njegovih vlastitih suštinskih snaga, svi predmeti postaju opredmećenje njega samoga, predmeti koji potvrdjuju i ostvaruju njegovu individualnost, njegovi predmeti, tj. predmet postaje on sam. Kako oni postaju njegovim predmetima, to zavisi od prirode predmeta i od prirode suštinske snage koja joj odgovara; jer upravo odredjenost toga odnosa čini poseban, zbiljski način potvrdjivanja. Jedan predmet je oku drugačiji nego uhu i predmet oka je drugačiji nego predmet uha. Svojevrsnost svake suštinske snage upravo je njena svojevrsna suština, dakle i svojevrstan način njenog opredmećivanja, njenog predmetno-zbiljskog živog bitka. Stoga se čovjek u predmetnom svijetu potvrdjuje ne samo u mišljenju nego sa svim osjetilima.

S druge strane, shvaćeno subjektivno: tek muzika budi čovjekovu smisao za muziku; za nemuzikalno uho ni najljepša muzika nema nikakva smisla, nije nikakav predmet, jer moj predmet može biti samo potvrdjivanje jedne od mojih suštinskih snaga, to jest on za mene može postojati samo onako što moja suštinska snaga postoji za sebe kao subjektivna sposobnost, jer smisao jednog predmeta ide za mene upravo donde (on ima smisao samo za njemu odgovarajuće osjetilo) dokle seže moje osjetilo; stoga su osjetila društvenog čovjeka drugačija nego osjetila nedruštvenog čovjeka; tek pomoću predmetno razvijenog bogtstva čovjekova bića djelomično se razvijaju, a djelomično tek proizvode: bogatstvo subjektivno ljudske osjetilnosti, muzikalno uho, oko za ljepotu oblika, ukratko - osjetila sposobna za ljudske užitke, osjetila koja se potvrdjuju kao ljudske suštinske snage. Jer ne samo pet osjetila nego i takozvana duhovna osjetila, praktička osjetila (volja, ljubav) jednom riječi ljudsko osjetilo, ljudskost osjetila, nastaje tek pomoću postojanja njegova predmeta, pomoću očovječene prirode. Stvaranje pet osjetila jest posao cjelokupne dosadašnje svjetske historije. Osjetilo koje je obuzeto grubom praktičnom potrebom ima samo ograničen smisao.> Za izgladnjela čovjeka ne postoji ljudski oblik hrane, nego samo njeno apstraktno postojanje kao hrane: ona bi isto tako mogla biti pred njim u najsirovijem obliku i ne može se reći čime bi se ova ishrana razlikovala od životinjske ishrane. Pritisnut brigom i siromaštvom, čovjek nema smisla ni za najlepšu predstavu; trgovac mineralima vidi samo trgovačku vrijednost, ali ne vidi ljepotu ni osobitu prirodu minerala; on nema mineraloškog smisla; dakle, odpredmećenje čovjekova bića i u teoriskom i u praktičnom pogledu bilo je potrebno kako za to da čovjekovo osjetilo učini ljudskim, tako i da stvori ljudsko osjetilo koje odgovara cjelokupnom bogatstvu ljudskog prirodnog bića.

<Kao što kretanjem privatnog vlasništva, njegova bogatstva i bijede - materijalnog i duhovnog bogatstva i bijede - društvo koje nastaje zatiče sav materijal za to formiranje, tako i novonastalo društvo proizvodi kao svoju stalnu zbiljnost čovjeka u tom cjelokupnom bogatstvu njegova bića, bogatog i duboko sveosjetilnog čovjeka.>

Vidimo kako subjektivizam i objektivizam, spiritualizam i materijalizam, djelatnost i trpljenje gube svoju suprotnost, a time i svoje postojanje kao takve suprotnosti, tek u društvenom stanju, <vidi se kako je rješenje teorijskih suprotnosti moguće samo na praktičan način, samo čovjekovom praktičnom energijom, pa njihovo rešenje nije stoga nikako samo zadatak spoznaje nego zbiljski životni zadatak, koji filozofija nije mogla riješiti upravo zato što je isti zadatak shvatila samo kao teorijski zadatak...>

<Vidimo kako je historija industrije i nastalo predmetno postojanje industrije otvorena knjiga čovjekovih suštinskih snaga, osjetilno data čovjekova psihologija koja dosad nije bila shvaćena u svojoj povezanosti s čovjekovom suštinom, nego uvijek samo u vanjskom odnosu korisnosti, jer su ljudi - krećući se unutar otudjenja - shvaćali kao zbiljnost čovjekovih suštinskih snaga i kao akte ljudskoga roda samo opće čovjekovo postojanje, religiju ili historiju u njenoj apstraktno-općoj suštini kao politiku, umjetnost, literaturu itd. U običnoj, materijalnoj industriji (koja se isto tako može shvatiti i kao poseban dio industrije, jer je sva dosadašnja ljudska djelatnost bila rad, dakle industrija, sama po sebi otudjena djelatnost) imamo pred sobom opredmećenje čovjekove suštinske snage u obliku osjetilnih, tudjih, korisnih predmeta, u obliku otudjenja. Ona psihologija za koju je ta knjiga, dakle osjetilno upravo najprisutniji, najpristupačniji dio historije, zatvorena ne može postati zbiljskom, sadržajnom i realnom naukom.> Što da uopće mislimo o nauci koja otmjeno apstrahira od toga velikoga dijela ljduskoga rada i ne osjeća u samoj sebi svoju nepotpunost sve doktle dok joj takvo rašireno bogatstvo ljudskoga djelovanja ne kaže ništa, osim možda nešto što se može reći jednom riječi: "potreba", "prosta potreba"? Prirodne nauke su razvile golemu djelatnost i ovladale stalno rastućim materijalom. Medjutim, filozofija im je ostala isto onako tudja kao što su one ostale tudje filozofiji. Kratkotrajno ujedinjenje bilo je samo fantastična iluzija. Volja je postojala, ali je nedostajalo snage. Sama historijografija osvrće se na prirodne nauke samo uz put, kao na faktor prosvjećenosti, korisnih pojedinih velikih otkrića. Ali prirodne nauke se pomoću industrije utoliko praktičnije zahvatile u čovjekov život, preoblikovale ga i pripremile čovjekovu emancipaciju, mada su neposredno morale upotpuniti onečovječenje. Industrija je zbiljski historijski odnos prirode, a stoga i prirodna nauka prema čovjeku; ako se, stoga, ona shvati kao egzoteričko otkrivanje čovjekovih suštinskih snaga, može se shvatiti ljudska suština prirode ili prirodna suština čovjeka; stoga će prirodne nauke izgubiti apstraktno materijalni, ili tačnije, idealistički pravac i postaće baza ljudske nauke, kao što su sad već postale - iako u otudjenom obliku - baza zbiljskog ljudskog života; jedna baza za život, a druga za nauku, to je od početka laž. <Priroda koja nastaje u ljudskoj historiji - u aktu nastajanja ljudskog društva - zbiljska je čovjekova priroda kakva postaje pomoću industrije, iako u otudjenom obliku, istinska antropološka priroda.> Osjetilnost (vidi Fojerbah) mora biti baza svake nauke. Ona je zbiljska nauka samo kao polazi od osjetilnosti u dvostrukom obliku: od osjetilne svijesti i od osjetilne potrebe - dakle, samo ako nauka polazi od prirode. Da bi "čovjek" postao predmet osjetilne svijesti i da bi potreba "čovjeka kao čovjeka" postala potreba, za to je cjelokupna historija - historija priprema, historija razvitka. Sama historija je zbiljski dio historije prirode, postajanje prirode čovjekom. Prirodne nauke će kasnije isto tako obuhvatiti nauku o čovjeku, kao što će nauka o čovjeku obuhvatiti prirodne nauke: to će biti jedna nauka.

Čovjek je neposredan predmet prirodnih nauka, jer neposredna osjetilna priroda za čovjeka je neposredno čovjekova osjetilnost (identičan izraz), čovjek koji za njega neposredno osjetilno postoji kao drugi; jer njegova vlastita osjetilnost postoji za njega kao ljudska osjetilnost tek pomoću drugog čovjeka. Ali priroda je neposredan predmet nauke o čovjeku. Prvi čovjekov predmet - čovjek - jest priroda, osjetilnost i potrebe čovjekove osjetilne suštinske snage, koje svoje predmetno ostvarenje mogu naći samo u prirodnim predmetima, mogu naći svoju samopoznaju samo u nauci o prirodnom biću uopće. Jezik, element samog mišljenja, element životnog ispoljavanja misli, osjetilne je prirode. Društvena zbiljnost prirode i ljudske prirodne nauke ili prirodne nauke o čovjeku - to su indetinčni izrazi.

<Vidimo kako na mjesto nacionalnoekonomskog bogatstva i bijede stupa bogat čovjek i bogata čovjekova potreba. Bogat čovjek je isovremeno čovjek kome je potreban totalitet čovjekova ispoljavanja života. Čovjek u kome njegovo vlastito ostvaranje postoji kao unutrašnja nužnost, kao nužda. Ne samo čovjekovo bogatstvo nego i njegovo siromaštvo dobiva - pod pretpostavkom socijalizma - podnjedako ljudsko, te stoga društveno značenje. Ono je pasivna veza koja čini da čovjek kao potrebu osjeti najveće bogatstvo, drugog čovjeka. Vlast predmetnog bića u meni, osjetilno izbijanje moje suštinske djelatnosti jest strast, koja na taj način postaje ovdje djelatnost moga bića.>

5. Jedno biće je za sebe samostalno tek onda kad stoji na vlastitim nogama, a na vlastitim nogama stoji tek onda kad svoje postojanje zahvaljuje samom sebi. Čovjek koji živi od milosti drugoga smatra se zavisnim bićem. A ja potpuno živim od milosti drugoga ako sam mu obavezan ne samo za izdržavanje svoga života nego ako je on još osim toga stvorio moj život, ako je on izvor moga života, a moj život nužno ima takvu osnovu izvan sebe ako nije moje vlastito djelo. Stoga je stvaranje predstava koju je vrlo teško potisnuti iz narodne svijesti. Njoj je neshvatljivo postojanje prirode i čovjeka pomoću sebe samih, jer protivrječi svim evidetnim datostima praktičnog života.

Predstava o stvaranju Zemlje dobila je snažan udarac od geognozije, tj. od nauke koja stvaranje zemlje postanak zemlje prikazuje kao proces, kao samostvaranje. Generatio aequivoca je jedino praktično opovrgavanje teorije stvaranja.

Sada je, doduše, lako reći pojedinim individuama ono što je već Aristotel rekao: ti si rodjen od svog oca i majke, dakle, parenje dvoje ljudi, rodni akt ljudi proizveo je čovjeka. Vidiš, dakle, da čovjek i fizički svoje postojanje zahvaljuje čovjeku. Ne smiješ, dakle, imati u vidu samo jednu stranu, beskrajni progres, i pitati: tko je rodio moga oca, a tko njegova djeda itd. Ti se moraš čvrsto držati i kružnog kretanja, koje je u onom progresu osjetilno vidljivo, prema kojemu čovjek u radjanju ponavlja sebe sama, te tako čovjek uvijek ostaje subjekt. Ali ti ćeš govoriti: ja ti priznajem to kružno kretanje, priznaj ti meni progres koji me uvijek tera dalje sve do pitanja: tko je uopće stvorio prvog čovjeka i prirodu? Ja ti mogu samo odgovoriti: samo tvoje pitanje proizvod je apstrakcije. Pitaj se kako dolaziš na ovo pitanje; pitaj se da li tvoje pitanje ne dolazi sa stajališta na koje ne mogu odgovoriti zato što je izopačeno? Pitaj se da li onaj progres kao takav postoji za razumno razmišljanje? Ako pitaš za stvaranje prirode i čovjeka, ti apstrahiraš, dakle, od čovjeka i prirode. Ti ih smatraš za nepostojeće, a ipak hoćeš da ti dokažem da postoje. Ja ti samo kažem: napusti svoju apstrakciju, onda napuštaš i svoje pitanje, ili, ako se želiš čvrsto držati svoje apstrakcije, onda budi konzekvetan, pa ako čovjeka i prirodu zamišljaš kao nepostojeće koje misli, onda zamisli sebe samog kao da ne postojiš, jer ti si ipak i priroda i čovjek. Ne misli, ne pitaj me, jer čim ti misliš i pitaš, tvoja apstrakcija o bitku prirode i čovjeka nema smisla. Ili si takav egoist da sve postavljaš kao ništa i želiš da postaneš sam?

Ti mi možeš uzvratiti: ja ne želim pretpostaviti da je priroda ništa itd.; ja te pitam za njezin akt nastajanja, kao što anatoma pitam za stvaranje kostiju.

Medjutim, zato što za čovjeka socijalista cjelokupna takozvana svetska historija nije ništa drugo već proizvodjenje čovjeka pomoću ljudskoga rada, ništa drugo nego nastajanje prirode za čovjeka, on ima očigledan, neoboriv dokaz o svom rodjenju pomoću samoga sebe, o svom procesu nastajanja. Time što su bitnost čovjeka i prirode, time što su čovjek za čovjeka kao postojanje prirode, a priroda za čovjeka kao postojanje čovjeka postali praktični, osjetilni, očigledni, postalo je praktički nemoguće pitanje o tudjem biću, o biću nad prirodom i čovjekom -pitanje, koje uključuje priznanje nebitnosti prirode i čovjeka. Ateizam kao poricanje te nebitnosti nema više nikakvog smisla, jer je ateizam negacija boga i postavlja tom negacijom postojanje čovjeka; ali socijalizmu kao socijalizmu nije više potrebno takvo posredovanje; on počinje od teorijski i praktički osjetilne čovjekove i prirodne svijesti kao suštine. On je pozitivna čovjekova samosvijest koja nije više posredovana ukidanjem religije, kao što je zbiljski život pozitivna čovjekova zbiljnost koja nije više posredovana ukidanjem privatnog vlasništva, komunizmom. Komunizam je pozicija kao negacija negacije, stoga zbiljski, za sljedeći historijski razvitak nužan moment čovjekove emencipacije i povratka samome sebi. Komunizam je nužan oblik i energičan princip neposredne budućnosti, ali komunizam kao takav(31) nije cilj ljudskog razvitka - oblik ljudskog društva.(32)

Napomene

29) Ovo je dodatak uz izgubljenu str. XXXIX drugog rukopisa.

30) Kategorija posjedovanja - u svome članku Philosophie der Tat (u zborniku "Einundzwanzig Bogen aus der Schweiz", Erster Teil, Zurich und Winterthur 1843, S. 329) Mozes Hes piše: Žudnja za postojanjem (Seinsucht), naime žudnja da se trajno postoji kao odredjeni individualitet, kao ograničeno Ja, kao konačno biće -to je ono što vodi žudnji za posjedovanjem (Habsucht). A negacija svake odredjenosti, apstraktno Ja i apstraktni komunizam, posljedica prazne 'stvari po sebi', kriticizma i revolucije, nezadovoljenog 'treba' - to je ono što je dovelo do bića (Sein) i posjedovanja (Haben). Tako su iz pomoćnih glagola (Hulfszeitworter) postale imenice (Hauptworter)."

31) Pod "komunizmom kao takvim", Marks ovdje misli na grubi, egalitarni komunizam, čiji su predstavnici bili, na primjer, babuvisti.

32) Ovdje počinje prvi dio "Kritike Hegelove dijalektike i filozofije uopće", koji je prema Marksovoj sugestiji dat na kraju ovog spisa.

Kliknite ovde da se vratite na indeks sa radovima na srpsko-hrvatskom