Karl Marks

Ekonomsko-filozofski rukopisi iz 1844. godine

[Treći rukopis (nastavak)]

Potreba, proizvodnja i podjela rada

7. Vidjeli smo kakvo značenje pod pretpostavkom socijalizma ima bogatstvo ljudskih potreba, pa stoga i novi način proizvodnje, a isto tako i novi predmet proizvodnje: to je novo ispiljavanje čovjekove suštinske snage i novo obogaćivanje čovjekova bića. U okviru privatnog vlasništva značenje je obrnuto. Svaki čovek spekulira s tim da drugome stvori novu potrebu da bi ga prisilio na novu žrtvu, da bi ga stavio u novu zavisnost, te da bi ga zaveo na novi način uživanja, a time na ekonomsku propast. Svako pokušava da nad drugim stvori tudju suštinsku snagu da bi u tome zadovoljio svoju vlastitu, sebičnu potrebu. Stoga s masom predmeta raste carstvo tudjih bića kojima je čovjek podjarmljen, a svaki novi proizvod je nova potencija uzajamnog varanja i uzajamnog pljačkanja. Čovjek postaje utoliko siromašniji kao čovjek, on treba utoliko više novca da bi zagospodario neprijateljskim bićem, a moć njegova novca pada upravo u obrnutom razmjeru s masom proizvodnje, tj. njegove potrebe rastu s povećanjem moći novca. Stoga je potreba za novcem istinska potreba koju proizvodi nacionalna ekonmija i jedina potreba koju ona proizvodi. Kvantitet novca sve više postaje njegovo jedino moćno svojstvo; kao što sva bića svodi na njihovu apstrakciju, tako se on u svom vlastitom kretanju svodi na kvantitativno biće. Njegova prava mjera postaju prekomjerenost i neumjerenost.

Subjektivno to izgleda tako da proširenje kruga proizvoda i potreba djelomično postaje dovitljiv i proračuljiv rob neljudskih, rafiniranih, neprirodnih i izmišljenih požuda -privatno vlasništvo ne zna učiniti grubu potrebu ljudskom potrebom; njegov idealizam je uobraženje, samovolja, hir, i nijedan eunuh ne laska podlije svome despotu i ne pokušava da besramnijim sredstvima podražuje njegovu otupelu spozobnost uživanja da bi lukavstvom zadobio milost nego što to čini industrijski eunuh, proizvodjač, koj i laska da bi lukavstvom dobio srebrne tanjire, da bi iznajmio zlatnike iz džepa kršćanski ljubljenog susjeda - (svaki proizvod je mamac kojim se želi iznajmiti biće drugoga, njegov novac; svaka zbiljska ili moguća potreba je slabost koja će muhu navesti na ljepak; opće iskorišćavanje društvenog čovjekovog bića, kao što je svako čovjekovo nesavršenstvo veza s nebom, jeste jedna strana s koje je njgovo srce dostupno svećeniku; svaka nevolja je prilika da se susjedu pristupi s najljubaznijim izgledom i da mu se kaže: dragi prijatelju, dajem ti ono što ti je potrebno; ali ti znaš conditio sine qua non; ti znaš kakvim crnilom treba da mi zapišeš dušu; ja ti podvaljujem pružajući ti užitak) - prilagodjava se njegovim najpokvarenijim fantazijama, igra ulogu svodnika izmedju njega i njegove potrebe. pobedjuje u njemu bolesne požude, vreba na svaku slabost da bi onda zahtjevao kaparu za tu uslugu. - To otudjenje se djelomično pokazuje tako što na jednoj strani proizvodi rafiniranost potreba i njihovih sredstava, a na drugoj strani životinjsku podivljalost, potpunu, grubu, apstraktnu jedinstvenost potrebe; ili, štoviše, samo ponovo proizvodi sebe samu u svom suprotnom značenju. Čak i potreba za slobodnim zrakom prestaje da bude kod radnika potreba; čovjke se vraća u špilju, koja je, medjutim, otrovana smrdljivim kužnim dahom civilizacije, i koju on kao tudju nastanuje privremeno i nesigurno, koja mu svakog dana može izmaći, iz koje svakog dana može biti izbačen ako ne plaća. On mora platiti tu kuću smrti. Svijetao stan, koji Prometej označava kod Eshila kao jedan od velikih poklona pomoću kojeg je divljaka stvorio čovjeka, prestaje da postoji za radnika. Svijetlo, zrak itd., najjednostavnija životinjska čistića, prestaje da bude potreba za čovjeka. Životnim elementom postaje mu prljavština, to propadanje, truljenje čovjeka, kloaka (to treba doslovno shvatiti) civilizacije. Potpuna neprirodna zapuštenost, trula priroda postaje njegov životni elemenat. Nijedno od njegovih osjetila više ne postoji, ne samo na svoj ljudski način nego i na neljudski, pa zato čak ni na životinjski način. Ponovo se vraćaju najgrublji načini (i orudja) ljudskoga rada, kao dolap rimskih robova, koji je postao način proizvodnje, način postajanja mnogih engleskih radnika. Ne samo što čovjek nema nikakvih ljudskih potreba nego čak prestaju i životinjske potrebe. Irac zna samo za poterbu jela, i to samo krompira, i to najgore vrste, prosijačkog krompira. Ali Engleska i Francuska imaju već u svom industrijskom gradu malu Irsku. Divljak, životinja ipak ima potrebu za lovom, za kretanjem itd., za društvenošću. - Upropašćavanje stroja i rada iskorišćava se za to da čovjeka koji tek nastaje, sasvim neoformljena čovjeka -dijete - učini radnikom, kao što je radnik postao najzanemarnije dijete. Stroj se prilagodjuje čovjekovoj slabosti da bi od slaba čovjeka načinio stroj.

<Kako porast potreba i sredstava za njihovo zadovoljenje proizvodi nedostatak potreba i nedostatak sredstava, dokazuje nacionalni ekonomist (i kapitalist - uopće, mi govorimo uvijek o empirijskim poslovnim ljudima kada se obraćamo nacionalnim ekonmistima, njihovom naučnom priznanju i postojanju) 1. time što radnikovu potrebu svodi na najnužnije i najjadnije izdržavanje fizičkog života, a njihovu djelatnost na najapstraktnije mehaničko kretanje; dakle, kaže on, čovjek nema nikakve druge potrebe, ni potrebe za djelatnošću, ni za uživanjem; jer čak i takav život proglašava ljudskim životom i postojanjem; 2. time što najoskudniji život (egzistenciju) računa kao mjerilo, i to kao opće mjerilo: opće zato što vrijedi za masu ljudi; on čini od radnika biće bez osjećaja i potreba, kao što njegovu djelatnost čini čistom apstrakcijom svake djelatnosti; on smatra da je svaki radnikov luksuz za osudu i sve što prelazi najapstraktniju potrebu - bilo to kao pasivan užitak ili ispoljavanje djelatnosti - čini mu se kao luksuz. Stoga je nacionalna ekonomija, ta nauka o bogatstvu, istovremeno nauka o odricanju, oskudevanju, štednji i ona zaista dolazi do toga da čovjeka uči da štedi čak i na potrebi za čistim zrakom i fizičkim kretanjem. Ta nauka o čudesnoj industriji istovremeno je nauka o askezi, a njen istinski ideal je asketski, ali lihvarski škrtac i asketski rob, ali rob koji proizvodi. Njen moralni ideal je radnik koji donosi u štedionicu jedan dio svoje plaće, i ona za taj svoj omiljeni ideal našla, tako reći, ropsku umjetnost. U kazalištu je to prikazivano na sentimentalan način. Stoga je ona - uprkos svom svjetovnom i razbludnom izgledu - zaista moralna nauka, najmoralnija nauka. Njeno osnovno načelo je samoodricanje, odricanje od života i od svih ljudskih potreba. Ukoliko manje jedeš, piješ, kupuješ knjige, ukoliko manje ideš u kazalište, na ples, u gostionicu, ukoliko manje misliš, voliš, teoretiziraš, pjevaš, slikaš, pišeš itd., utoliko [ više] štediš, utoliko veće postaje tvoje blago koje ne žderu ni moljci ni prašina, utoliko veći postaje tvoj kapital. Ukoliko si neznatniji, utoliko manje ispoljevaš svoj život, utoliko više imaš, utoliko je veći tvoj otudjeni život, utoliko više nagomilavaš svoje otudjeno biće. Sve ono što ti nacionalni ekonomist uzme od života i ljudskosti, on ti nadomješta u novcu i bogatstvu, a sve ono što ne možeš ti, može tvoj novac: on može jesti, piti, ići na ples i u kazalište, on može putovati, on zna sebi [ pribaviti] umjetnost i učenost, historijske rijetkosti i političku moć, on ti može sve pribaviti, on može sve kupiti, on je istinska moć. Ali on, koji je sve to, ne mari ni za šta drugo već da stvori sebe sama, da kupi sebe sama, jer sve drugo njemu služi, i kad posjedujem gospodara, posjedujem i slugu, pa ne moram da jurim za njegovim slugom. Sve strasti i sva djelatnost moraju, dakle, propasti u pohlepi. Radnik smije imati samo toliko da bi htio živeti, a smije hteti živeti zato da bi imao.>

Na nacionalnoekonomskom tlu nastaje uistinu jedan spor. Jedna strana (Loderdejl, Maltus itd.) preporučuje luksuz i proklinje štednju; druga (Sej, Rikardo, itd.) preporučuje štednju i proklinje luksuz. Ali ona prva priznaje da želi luksuz da bi proizvela rad (tj. apstraktnu štednju); druga strana priznaje da preporučuje štedljivost da bi proizvela bogatstvo, tj. luksuz. Prva strana romantično uobražava da pohlepa ne bi sama smjela odredjivati potrošnju bogatih, i protivrječi svojim vlastitim zakonima kad rasipništvo prikazuje neposredno kao sredstvo za bogaćenje, a druga strana joj dokazuje vrlo ozbiljno i podrobno da rasipništvom smanjujem, a ne povećavam svoj imetak; druga strana licemerno neće da prizna kako upravo hir i slučaj odredjuju proizvodnju; ona zaboravlja "profinjene potrebe", ona zaboravlja da se bez potrošnje ne bi proizvodilo; ona zaboravlja da proizvodnja uslijed konkurencije mora postati samo svestranija, luksuznija; ona zaboravlja da upoterba odredjuje vrijednost stvari i da moda odredjuje upotrebu; ona želi da vidi kako se proizvodi previše korisnih stvari proizvodi suviše nekorisnog stanovništva. Obje strane zaboravljaju da su isto: i rasipništvo i štednja, luksuz i oskudica, bogatstvo i siromaštvo.

I ne samo da moraš štedeti na svojim neposrednim osjetima, kao na jelu itd., nego moraš štjedeti i sa učestvovanjem u općim interesima, sažaljenju, poverenju itd., ako želiš biti ekonomičan, ako ne želiš da te upropaste iluzije.

<Sve što je tvoje moraš prodati, tj. učiniti korisnim. Kad pitam nacionalnog ekonomista: da li se pokoravam ekonomskim zakonima kad izvlačim novac iz žrtvovanja, nudjenja svoga tjela tudjem uživanju (tvornički radnici u Francuskoj nazivaju prostitucijom svojih žena i kćeri x-tim radnim satom, što je doslovno istina), ili, da li ne postupam nacionalnoekonomski kad svog prijatelja prodam Marokancima (a neposredne prodaje ljudi, kao trgovine regrutima itd., ima u svim kulturnim zemljama), onda mi nacionalni ekonomist odgovara: ti ne djeluješ protiv mojih zakona; ali oslušni šta kažu kum moral i kuma religija; moj nacionalnoekonomski moral i moja nacionalnoekonomska religija nemaju ništa da ti prigovore, ali... Ali, kome sad da verujem, nacionalnoj ekonomiji ili moralu? Moral nacionalne ekonmije je zarada, rad i štednja, trezvanost - ali nacionalna ekonomija mi obećava da će zadovoljiti moje potrebe. Nacionalna ekonomija morala jest bogatstvo u takvim stvarima kao što su dobra savjest, vrline djeluješ protiv mojih zakona; ali oslušni šta kažu kum mogu imati dobru savjest ako ništa ze znam? Sve je to zasnovano u suštini otudjenja, svaka sfera mi postavlja neko drugo i suprotno mjerilo: moral jedno, nacionalna ekonomija drugo, jer je svaka odredjeno otudjenje čovjeka> i svaka fiksira poseban krug otudjene djelatnosti bića, svaka se odnosi otudjenjo prema drugom otudjenju. Tako gospodin Mišel Ševalje prebacuje Rikardu da apstrahira od morala. Ali Rikardo dopušta nacionalnoj ekonmiji da govori svojim vlastitim jezikom, pa ako ona ne govori moralno, to nije Rikardova krivica. M. Ševalje apstrahira od nacionalne ekonmije ukoliko moralizira, ali on apstrahira od morala nužno i zbiljski ukoliko se bavi nacionalnom ekonomijom. Odnos nacionalne ekonomije prema moralu, ako inače nije proizvoljan, slučajan i stoga neosnovan i nenaučan, ako nije učinjen prividom, nego se smatra suštinskim, može biti samo odnos nacionalnoekonomskih zakona prema moralu. Ako se to ne dogodi, ili se, naprotiv, dogodi suprotno, da li je za to kriv Rikardo? Uostalom, suprotnost izmedju nacionalne ekonomije i morala samo je privid, i kao što je suprotnost, ona to opet nije. Nacionalna ekonomija izražava moralne zakone, samo na svoj način.

<Gušenje potrebe kao princip nacionalne ekonomije pokazuje se najsjanije u njenoj teoriji o stanovništvu. Ima previše ljudi. Čak i postojanje čovjeka je čisti luksuz, pa ako je radnik "moralan" (Mil predlaže javne pohvale za one koji se pokažu uzdržljivi u spolnom odnosu i javni prijekor za one koji se ogreše o tu neplodnost braka... nije li to moral, učenje o asskezi?), on će biti štedljiv u radjanju. Proizvodnja čovjeka pokazuje se kao javna bijeda.>

Smisao koji proizvodnja ima u odnosu na bogate pokazuje se očigledno u onome smislu koji ona ima za siromašne; prema onima gore on se ispoljava uvijek fino, skriveno, dvosmisleno, on je suština. Gruba radnikova potreba mnogo je veći izvor zarade nego fina bogataševa potreba. Podrumski stanovi u Londonu donose više svojim vlasnicima nego palače, tj. oni su u pogledu dobiti veće bogatstvo, dakle, govoreći nacionalnoekonomski, veće društveno bogatstvo.

I kao što industrija spekulira na profinjenu potreba, ona isto tako mnogo spekulira na njihovoj grubosti, ali na njihovoj umjetno proizvedenoj grubosti; stoga je pravi užitak koji pružaju ove grube potrebe samoomamljivanje, to prividno zadovoljenje potreba, ta civilizacija unutar grubog barbarstva potrebe. Stoga su engleske rakijašnice slikovit prikaz privatnog vlasništva. Njihov luksuz prikazuje pravi odnos industrijskog luksuza i bogatstva prema čovjeku. Zato su one s razlogom jedna narodna nedeljna zabava, koju engleska policija tretira u najmanju ruku blago(33).

Već smo vidjeli kako nacionalni ekonomist uspostavlja jedinstvo rada i kapitala na mnogostran način. 1) Kapital je nagomilani rad; 2) odredjenje kapitala unutar proizvodnje, djelimično reprodukcija kapitala s dobitkom, djelomično kapital kao sirovina (materijal za rad), djelomično kao istrument koji sam radi - stroj je kapital neposredno identificiran s radom -jest proizvodni rad; 3) radnik je kapital; 4) nadnica spada u troškove kapitala; 5) u odnosu na radnika rad je reprodukcija njegovog životnog kapitala; 6) u odnosu na kapitalista, on je moment djelatnosti njegova kapitala.

Napokon 7) nacionalni ekonomist polazi od pretpostavke o prvobitnom jedinstvu kapitala i rada kao jedinstvu kapitalista i radnika - to je rajsko prastanje. Kako se oba ta momenta sukobljuju kao dvije osobe, za nacionalnog ekonomistu je to slučajan dogadjaj, koji se stoga može objasbiti samo na spoljašni način. (Vidi Mil.)

Nacije koje su još zasljepljene osjetilnim sjajem plemenitih metala i koji su stoga još fetišisti metalnog novca - još nisu izradjene novčane nacije. Suprotnost izmedju Francuske i Engleske. - Koliko je rešenje teoretskih zagonetki zadatak prakse i praktički posredovano, koliko je istinska praksa uvijet zbiljske i pozitivne teorije, pokazuje se, na primjer, na fetišizmu. Osjetilna svijest fetišista drugačija je od svijesti Grka, jer je njihovo osjetilno postojanje još drugačije. Apstraktno neprijateljstvo izmedju osjetila i duha je nužno sve dotle dok čovjekovo osjetilo prirode, dokle i prirodno čovjekovo osjetilo još nije proizvedeno vlastitim čovjekovim radom.

Jednakost nije ništa drugo već njemačka formula Ja = Ja prevedena na francuski, tj. na politički oblik. Jednakost kao osnova komunizma njegovo je političko zasnivanje, pa je isto kao kad ga Njemac zasniva tako što čovjeka shvaća kao opću samosvijest. Razumije se da ukidanje otudjenja uvijek polazi od oblika otudjenja koji je vladajuća sila - u Njemačkoj samosvijest, u Francuskoj jednakost zbog politike, u Engleskoj je to zbiljska, materijalna praktička potreba koja se mjeri samo po sebi. S toga gledišta treba kritizirati i priznavati Prudona.

Ako sam komunizam ne označimo još kao istinsku poziciju -jer kao negacija negacije, kao prisvajanje čovjekova bića koje se posjeduje sobom kroz negaciju privatnog vlasništva, ne polazi od sebe sama, nego, naprotiv, od privatnog vlasništva,. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

otudjenje čovjekova života ostaje otudjenje, i to utoliko veće, ukoliko samo više svjesni njega kao takvog - onda se ukidanje toga otudjenja, dakle, može izvršiti samo pomoću ostvarenog komunizma. Da bi se ukinula misao o privatnom vlasništvu, potpuno je dovoljan mišljeni komunizam. Da bi ukinulo zbiljsko privatno vlasništvo, potrebna je zbiljska komunistička akcija. Historija će je doneti, i onaj pokret koji u mislima već vidimo da se sam ukida, u zbiljnosti će proći kroz vrlo surov i dugotrajan proces. Ali mi moramo smatrati stvarnim napretkom to što smo od početka stekli svijest kako o ograničenosti tako i o cilju historijskog kretanja, svijest koja pretiče to kretanje.

<Kad se ujedine komunistički radnici, njima je cilj prije svega učenje, propaganda itd. Medjutim, oni time istovremeno stječu novu potrebu, potrebu društva, i što je izgledalo kao sredstvo, postalo je cilj. Taj praktični pokret može se promatrati u njegovim najsjajnijim rezultatima kad se pogledaju ujedinjeni socijalistički francuski radnici. Pušenje, piće, jelo itd. nisu više ni izgovor ni sredstvo povezivanja. Njima je dovoljno društvo, udruženje, zabavljanje koje opet ima za cilj društvo: bratstvo ljudi nije kod njih fraza, nego istina, a plemenitost čovječanstva svijetli nam iz likova koji su očvrsli od rada.

<Kad nacionalna ekonomija tvrdi da se potražnja i ponuda uvijek poklapaju, ona odmah zaboravlja da prema njenoj vlastitoj tvrdnji ponuda ljudi (teorija o stanovništvu) uvijek promašuje potražnju, dakle, da kod bitnog rezultata cjelokupne proizvodnje - egzistencija ljudi - nesrazmjer izmedju potražnje i ponude dobiva svoj najadekvatniji izraz.

Koliko je novac, koji se pojavljuje kao sredstvo, istinska moć i jedini cilj - koliko je uopće sredstvo koje me čini bićem i prisvaja mi tudje predmetno biće, koliko je ono samosvrha... može se videti po tome kako je zemljoposjed tamo gde je zemljište izvor života, kako su konj i mač tamo gde su oni pravo životno sredstvo, priznati i kako prave političke životne sile. Jedan stalež je u srednjem veku emancipiran čim smije nositi mač. Kod nomadskog stanovništva konj me čini slobodnim čovjekom, članom zajednice.

Prije smo rekli da se čovjek vraća pećinskom stanovanju, ali u otudjenom, neprijateljskom obliku. Divljak se u svojoj pećini - tom prirodnom elementu koji mu se spontano nudi na korišćenje i zaštitu - ne osjeća više strano, ili štoviše, osjeća se kod kuće kao riba u vodi. Ali podrumski stan siromaha je neprijateljski "stan koji se drži kao tudja sila po sebi, koji mu daju samo utoliko, ukoliiko on njemu predaje svoj krvavi znoj", stan koji ne može smatrati svojim zavičajem gdje bi napokon mogao reći: ovdje sam kod kuće, nego se, naprotiv, nalazi u kući drugoga, u tudjoj kući, čiji vlasnik na nj svakodnevno vreba i izbacuje ga napolje ako ne plati zakupninu. Isto tako on zna da je njegov stan po kvaliteti u potpunoj suprotnosti prema onostranom ljudskom stanu u carstvu bogatstva.

Otudjenje se isto tako pojavljuje u tome što je moje životno sredstvo sredstvo drugoga, što je ono što je moja želja nedostupan posjed drugoga, kao i u tome što je svaka stvar drugo nego ona sama, što je moja djelatnost druga, što napokon - a to važi i za kapitalista - uopće vlada neljudska sila.

Odredjenje nedjelatnog rasipnog bogatstva, koje se koristi samo za uživanje - gdje se onaj koji uživa manifestira, doduše, s jedne strane samo kao prolazni individuum, koji se isprazno, prijeko mjere iživljava, i koji isto tako zna da je tudji robovski rad, čovjekov krvavi znoj pljen njegove požude, preštavno biće; pri tome se preziranje ljudi pokazuje kao objest, kao rasipanje onoga što bi moglo produžiti stotinu ljudskih života, a djelimično kao besramna iluzija da njegovo neobuzdano rasipništvo i nestalna neproduktivna potrošnja uvjetuju rad, a time i uzdržavanje drugoga - a ostvarenje čovjekovih suštinskih snaga vidi samo u ozbiljenju svoje ludosti, svoga hira i samovoljnih bizarnih ideja - to bogatstvo, koje, s druge strane, poznaje bogatstvo samo kao čisto sredstvo i kao stvar koja je vrijedna samo uništenja, koje je, dakle, istovremeno njegov rob i gospodar, istovremeno velikodušno i podlo, hirovito, oholo, uobraženo, fino, obrazovano, duhovito, - to bogatstvo još nije iskusilo na sebi bogatstvo kao savim tudju silu; ono u njemu vidi, naprotiv, samo svoju vlastitu moć, [ ne] bogatstvo, nego uživanje koje [ mu se javlja] kao poslednji, krajnji cilj.

... i sjajnoj, osjetilnim prividom zasljepljenoj iluziji o suštini bogatstva, suprostavlja se radni, trijezni, ekonomični, prozaični, o suštini bogatstva obavešteni industrijalac i stvarajući pohlepi rasipnika za uživanjem veći opseg, laskajući mu svojim proizvodima - njegovi proizvodi su upravo tako niski komplimetni požudama rasipnika - on na jedino koristan način prisvaja sebi moć koja rasipniku nestaje. Ako se, dakle, industrijsko bogatstvo jalja prije svega kao rezultat rasipnog, fantastičnog bogatstva, onda vlastito kretanje prvoga potiskije poslednje takodjer i na aktivan način. Naime, pad kamata od novca nužna je konzekvencija i rezultat industrijskog kratanja. Sredstva rentijera rasipnika smanjuju se, dakle, dnevno upravo u obrnutom razmjeru prema umnožavanju sredstava i zamki užitka. Dakle, on mora ili sam potrošiti svoj kapital, dakle propasti, ili samo postati industijski kapitalist... S druge strane, zemljišna renta se doduše stalno neposredno povećava u toku industrijskog kretanja, ali - to smo već vidjeli - nužno dolazi čas kad zemljoposjed, kao i svaki drugi posjed, mora pasti u kategoriju kapitala koji se reproducira s dobitkom, a to je rezultat istog industrijalskog kretanja. Dakle, i rasipan vlastelin mora ili potrošiti svoj kapital, dakle propasti, ili sam postati zakupac svog vlastitog komada zemljišta -agrikulturni industrijalac. Stoga je, prije svega, smanjene kamate od novca - što Prudon smatra ukidanjem kapitala i tendencijom prema socijalizaciji kapitala - neposredno samo simptom potpune pobjede aktivnog kapitala nad nad rasipnim bogatstvom, tj. pretvaranje svega privatnog vlasništva u industrijski kapital - potpuna pobeda privatnog vlasništva nad svim njegovim prividno još ljudskim kvalitetama i potpuno podjarmljivanje privatnog vlasnika suštini privatnog vlasništva - radu. Razumje se, industrijski kapitalist takodjer uživa. On se ni u kom slučaju ne vraća neprirodnoj jednostavnosti potrebe, ali njegov užitak je samo sporedna stvar, oporavak podredjen proizvodnji, pri tom sračunat, dakle čak ekonomičan užitak, jer on ubraja svoj užitak u troškove kapitala, a njegov užitak smije ga stajati samo toliko da se potrošeno opet može nadomjestiti reprodukcijom kapitala s dobitkom. Užitak je dakle podredjen kapitalu, individuum koji uživa individumu koji štedi, dok se prije dogadjalo suprotno. Stoga je smanjenje kamate samo utoliko simptom ukidanja kapitala ukoliko je simptom njegove dovršene vlasti, dovršenog otudjenja, koji stoga žuri svom ukidanju. To je uopće jedini način na koji ono što postoji potvrdjuje svoju suprotnost.>

Stoga je prepirka nacionalnih ekonomista o luksuzu i štednji samo prepirka nacionalne ekonomije koja je sebi razjasnila suštinu bogatstva a onom nacionalnom ekonomijom koja je još prožeta romantičnim, antiindustrijskim uspomenama. Nijedna strana ne zna da predmet prepirke svede na njegov jednostavan izraz i zato medjusobno izlaze na kraj(34).

Zemljišna renta je nadalje bila oborena kao zemljišna renta na taj način što je novija nacionalna ekonomija, nasuprot argumentu fiziokrata da je zemljoposjednik jedini istinski proizvodjač, pokazala protivno: da je zemljoposjednik kao takav jedini sasvim neproduktivni rentijer. Agrikultura je stvar kapitalista koji svoj kapital ulaže tamo gdje od njega može očekivati uobičajnu dobit. Stoga se postavka fiziokrata - da zemljoposjed kao jedino produktivno vlasništvo treba sam da plati državni porez, dakle i da ga sam odobri i učestvuje u državnim poslovima - mijenja u obrnuto odredjenje: da je porez na zemljišnu rentu jedini porez na neproduktivan prihod, da je on stoga jedini porez koji nije štetan nacionalnoj proizvodnji. Razumije se da pri takvom svaćanju ni politička privilegija zemljoposjednika ne slijedi više iz činjenice što su uglavnom oni oporezivani.

Sve što Prudon shvaća kao kretanje rada protiv kapitala samo je kretanje rada u odredjenju kapitala, kretanje industrijskog kapitala protiv kapitala koji se ne troši kao kapital, tj. ne troši se industrijski. I to kretanje ide svojim pobjedonosnim putem, tj. putem pobjede industrijskog kapitala. Vidi se, dakle, da se i nacionalno ekonomsko kretanje kao takvo može sagledati u svojoj zbiljskoj odredjenosti tek kada se rad shvati kao suština privatnog vlasništva.

Društvo - kako se ono čini nacionalnom ekonomistu - jest gradjansko društvo, u kojem je svaki individuum cjerlina potreba i postoji za drugoga kao što i drugi postoji za njega samo ukoliko jedan drugome postaje sredstvo. Nacionalni ekonomist -kao i politika u svojim ljudskim pravima - svodi sve na čovjeka, tj. na individuum, s kojeg skida svako odredjenje da bi ga fiksirao kao kapitalista ili radnika.

Podjela rada je nacionalnoekonomski izraz društvenosti rada unutar otudjenja. Ili, budući da je rad samo izraz čovjekove djelatnosti unutar ospoljenja, ispoljavanja života kao ospoljenja života, to je i podjela rada samo otudjeno, ospoljeno postavljanje čovjekove djelatnosti kao realne rodne djelatnosti ili kao djelatnosti čovjeka kao rodnog bića.

Nacionalni ekonomisti su vrlo nejasni i protivrečni kad se radi o suštini podjele rada - koja se, naravno, morala shvatiti kao glavni pokretač proizvodnje bogatstva čim je rad bio spoznat kao suština privatnog vlasništva - tj. kad se radi o tom otudjenom i ospoljenom obliku čovjekove djelatnosti kao rodne djelatnosti.

Adam Smit: "Podjela rada ne duguje svoje porijeklo čovjekovoj mudrosti. Ona je nužna, polagana i postepena konzekvencija sklonosti prema razmjeni i medjusobnom trgovanju proizvodima. Ta sklonost trgovini vjerovatno je nužna posljedica upotrebe razuma i riječi. Ona je zajednička svim ljudima i ne nalazi se ni kod jedne životinje. Životinja, čim odraste, živi oslonjena na samu sebe. Čovjeku je neprestano potrebna potpora drugih i uzalud bi je očekivao samo od njihove dobre volje. Bit će mnogo sigurnije obratiti se njihovom ličnom interesu i uvjeriti ih daa njihova vlastita korist traži da čine što on od njih želi. Kod drugih ljudi mi se ne obraćamo njihovoj čovječnosti, nego njihovom egoizmu; mi im nikad ne govorimo o našim potrebama, nego uvijek o njihovoj koristi. - Budući da razmjenom, trgovinom, prodajom dobivamo većinu dobrih usluga koje su nam uzajamno potrebne, ta dispozija za trgovanje je i izazvala podjelu rada. Na primjer, u plemenu lovaca ili pastira, pojedinac pravi lukove i strele brže i vještije nego drugi. On često zamenjuje sa svojim drugovima tu vrstu proizvoda za stoku, divljač, te uskoro primjećuje da ono posljednje može lakše pribaviti pomoću toga sredstava nego kad bi sam išao u lov. Iz sebičnog računa, dakle, on od proizvodnje lukova itd, stvara svoje glavno zanimanje. Razlika prirodnih talenata medju individuama nije toliko uzrok, koliko je posljedica podjele rada... Bez čovjekove dispozije za trgovinu i razmjenu svatko bi bio obavezan da sam sebi pravi sve što je potrebno za život i životnu udobnost. Svatko bi imao da ispuni isti dnevni rad, pa ne bi došlo do one velike razlike medju zanimanjima koje jedino može proizvesti veliku razliku medju talentima. Kao što ta sklonost prema razmjeni proizvodi medju ljudima različitost talenata, tako opet ta ista sklonost čini tu različitost korisnom. Mnoge rase životinja, iako oste vrste, dobile su od prirode mnogo izrazitiju razliku u nadarenostima od one koja se može opaziti kod necivilizovanih ljudi. Razlika izmedju filozofa i nosača vreća u talentu i u inteligenciji nije po prirodi ni upola tolika, kolika je razlika izmedju domaćeg psa i hrta. hrta i prepeličara, prepeličara i ovčarskog psa. Te različite rase životinja, iako iste vrste, ipak nisu jedne drugima ni od kakve koristi. Pas čuvar ne može ništa dodati prednosti svoje snage time što bi se možda poslužio okretnošću hrta itd. Djelovanje tih različitih talenata ili stupnjeva inteligencijene mogu se spojiti zbog pomankanja sposobnosti ili sklonosti prema trgovini i razmjeni, i ne mogu uopće ništa pridonijeti koristi ili zajedničkoj udobnosti vrste. Svaka životinja mora izdržavati i štititi samu sebe, nezavisno od drugih - ona ne može imati ni najmanju korist od različitosti talenata koju je priroda razdjelila medju one koje su njoj slične. Medju ljudima, naprotiv, medjusobno postaju korisni najrazličitiji talenti, jer različiti proizvodi svake od njihovih pojedinih industrijskih grana skupljeni su pomoću te opće sklonosti trgovini i razmjeni, tako reći, u zajedničku masu, gdje svaki čovjek, prema svojim potrebama, može kupiti jedan dio industijskih proizvoda drugih ljudi. - Budući da ta sklonost prema razmjeni daje podjeli rada njeno porijeklo, porast te podjele je uvijek konzekvetno ograničen proširenjem sposobnosti za razumevanje, ili drugim riječima, proširenjem tržišta. Ako je tržište veoma malo, nitko neće biti tako hrabar da se potpuno preda jednom zanimanju, zbog nemogućnosti da višak proizvoda svoga rada koji prelazi njegovu vlastitu potrošnju zamjeni za isti višak proizvoda rada drugoga koji bi želeo pribaviti..." U razvijenom stanju: "Svaki čovjek se izdržava od echanges, razmjene, i postaje neka vrsta trgovca, a samo društvo je zapravo društvo koje se bavi trgovinom". (Vidi Destit de Trasi: "Društvo je niz uzajamnih razmjena, u commerce je cjelokupna suština društva."(35) "... Akumulacija kapitala raste s podjelom rada i obrnuto."

Toliko Adam Smit.(36)

"Kad bi svaka porodica proizvodila totalitet predmeta svoje potrošnje, moglo bi se društvo održati iako se ne bi ostvarila nijedna vrsta razmjene; razmjena je neophodna u razvijenom stanju našega društva, ali nije fundamentalna; podjela rada je vješta primjena čovjekovih snaga, ona, dakle, umnožava proizvode društva, njegovu moć i njegove užitke, ali ona uništava ili smanjuje sposobnost svakog čovjeka izuzetno individualno. Proizvodnja se ne može održavati bez razmjene."

Toliko Ž.B. Sej.(37)

"Čovjeku inheretne snage jesu: njegova inteligencija i njegova fizička sklonost za rad; one koje svoje porijeklo vode iz društvenog stanja leže u sposobnosti da se podjeli rad i da se razdjele različiti radovi medju različite ljude... i u mogućnosti da se razmjene uzajamne usluge i proizvodi koji konstituiraju ta sredstva... Motiv što jedan čovjek posvećuje drugome svoje usluge leži u egoizmu - čovjek zahtjeva naknadu za usluge učinjene drugome. Pravo eskluzivnog privatnog vlasništva je neophodno da bi se uspostavila razmjena medju ljudima." "Razmjena i podjela rada uzajamno se uvjetuju."

Toliko Skarbek.(38)

Mil pokazuje razvijenu razmjenu, trgovinu, kao posljedicu podjele rada.

"Čovjekova djelatnost može se svijesti na vrlo jednostavne elemente. On uistinu ne može činiti ništa više nego proizvoditi kretanje; on može kretati stvari da bi ih medjusobno udaljio ili približio; svojstva materije čine ostlo. Kod primjene rada i strojeva često nalazimo da se učinak može uvjećati vještom raspodjelom, odvajanjem operacija koje se suprostavljaju i spajanjem svih onih koji se na neki način mogu uzajamno dopunjavati. Budući da ljudi općenito ne modu izvršavati mnogo različitih operacija istom brzinom i spretnošću kao što im navika stvara tu sposobnost za vršenje manjeg broja tih operacija, uvijek je korisno koligo god je mogušće, ograničiti broj operacija koje se poveravaju pojedincu. - Za podjelu rada ili raspodjelu čovjekovih snaga i strojeva na najkorisniji način nužno je, u mnogo slučajeva, raditi u velikim razmjerama, drugim riječima, proizvoditi bogatstva u velikim masama. Ova prednost jwe osnova nastajanja velikih manufaktura, od kojih često jedan mali broj, koji je osnovan pod povoljnim uvjetima, katkad snabdjeva ne samo jednu jedinu nego više zemalja kvantitetom tamo zahtjevnih predmeta koje one proizvode."

Toliko Mil.(39)

Medjutim, cjelokupna moderna nacionalna ekonomija slaže se u tome da se podjela rada i bogatstvo proizvodnje, podjela rada i akomualcija kapitala uzajamno uvjetuju i da oslobodjeno, samom sebi prepušteno privatno vlasništvo može samo proizvesti najkorisniju i najobuhvatniju podjelu rada.

Izlaganje Adama Smita može se ovako rezimirati: podjela rade daje radu beskonačnu proizvodnu sposobnost. Ona je osnovana na sklonosti prema razmjeni i trgovini, specifično ljudskoj sklonosti, koja vjerovatno nije uvjetovana slučajno, nego upotrebom razuma i jezika. Motiv onoga koji razmenjuje nije čovječnost, nego egoizam. Različitost ljudskih talenata više je posljedica nego uzrok podjele rada, tj. razmjene. Tek ova posljednja čini tu različitost korisnom. Posebna svojstva različitih rasa jedne životinjske vrste po prirodi oštrija nego različitost ljudskih sklonosti i djelatnosti. Ali kako životinje ne mogu razmjenjivati, nijednom životinjskom individumu ne koristi specifično svojstvo jedne životinje iste vrste, ali različite rase. Životinje ne mogu složiti različita svojstva svojih vrsta; one ne mogu ništa pridonjeti zajedničkoj koristi i udobnosti svojih vrsta. Drugačije je kod čovjeka, kod kojeg su uzajamno korisni najdisparatniji talenti i načini djelatnosti, jer ne mogu skupiti svoje različite proizvode u zajedničku masu od koje svatko može kupovati. Kao što podjela rada proizilazi iz sklonosti prema razmjeni, tako ona raste i ograničena je proširenjem razmjene, tržišta. U razvijenom stanju svaki čovjek je trgovac, društvo je trgovačko društvo.

Sej smatra razmjenu slučajnom, a ne fundamentalnom. Društvo bi bez nje moglo postojati. Ona postaje neophodna u razvijenom stanju društva. Medjutim, proizvodnja se bez nje ne bi mogla održati. Podjela rada je ugodno, korisno sredstvo, vješta primena ljudskih snaga za stvaranje društvenih bogatstva, ali ona smanjuje sposobnost svakoga čovjeka uzetog individualno. Poslednja primjedba je napredak koji je učinio Sej.

Skarbek razlikuje individualne, čovjeku inheretne snage, inteligenciju i fizičku dispoziju za rad, i snage koje su izvedene iz društva, razmjenu i podjelu rada, koje se uzajamno uvjetuju. Ali nužna pretpostvka razmjene jest privatno vlasništvo. Skarbek ovdje izražava u objektivnom obliku ono što Smit, Sej, Rikardo itd. kažu kad egoizam, privatni interes označuju kao osnovu razmjene, ili kad trgovanje označuju kao suštinski i adekvatni oblik razmjene.

Mil prikazuje trgovinu kao posljedicu podjele rada. Ljudska djelatnost svodi se po njegovu mišljenju na mehaničko kretanje. Podjela rada i primjena strojeva uvjetuju sa svoje strane masovnu proizvodnju bogatstva, dakle proizvoda. To je osnova velikih manufaktura.

Razmatranje podjele rada i razmjene od najvećeg je interesa, jer su one jasno ospoljeni izrazi čovjekove djelatnosti kao rodne djelatnosti i čovjekove suštinske snage kao rodne suštinske snage.

Da se podjela rada i razmjena zasnivaju na privatnom vlasništvu, nije ništa drugo već tvrdnja da je rad suština privatnog vlasništva, tvrdnja koju nacionalni ekonomist ne može dokazati i koju ćemo mi dokazati umjesto njega. Baš u tome što se podjela rada i razmjena oblici privatnog vlasništva, baš u tome leži dvostruki dokaz, s jedne strane, da je čovjekovom životu potrebno privatno vlasništvo za njegovo ozbiljenje, a s druge, da je sada potrebno ukidanje privatnog vlasništva.

Podjela rada i razmjena dvije su pojave, pri čijem se razmatraju nacionalni ekonomist hvali društvenošću svoje nauke i u jednom dahu nesvjesno izgovara protivrječnost svoje nauke, zasnivanje društva pomoću nedruštvenih posebnih interesa.

Momenti koje treba da razmotrimo jesu sledeći: prvo, sklonost prema razmjeni - čiju osnovu nalazimo u egoizmu -promatra se kao osnova ili uzajamno djelovanje podjele rada. Sej smatra da razmjena nije fundamentalna za suštinu društva. Bogatstvo, proizvodnja objašnjavaju se podjelom rada i razmjenom. Priznaje se da podjelom rada individualna djelatnost osiromašuje i da gubi svoju suštinu. Razmjena i podjela rada priznaju se kao proizvodjači velike raznolikosti ljudskih talenata, raznolikosti koja pomoću ovih postaje opet korisna. Skarbek dijeli produkcione ili produktivne suštinske snage čovjeka na dva dijela, 1. na individualne i čovjeku inheretne, njegovu inteligenciju i specijalnu radnu dispoziju ili sposobnost, 2. na one koje su izvedene iz društva - a ne iz zbiljskog individuma - na podjelu rada i razmjenu. - Dalje: podjela rada je ograničena tržištem. - Ljudski rad je jednostavno mehaničko kretanje; glavnu stvar čine materijalna svojstva predmeta. - Jednom individuumu mora se dodijeliti najmanji mogući broj operacija. - Dijeljenje rada i koncetracija kapitala, beznačajnost individualne proizvodnje i masovna proizvodnja bogtstva. - Razum slobodnog privatnog vlasništva u podjeli rada.(40)

Napomene

33) Ovdje se nastavlja "Kritika Hegelove dijalektike i filozofije uopće", koja je u cjelini data na kraju ovog spisa.

34) U rukopisu na ovom mjestu počinje posljednji dio "Kritike Hegelove dijalektike i filozofije uopće".

35) Destutt de Tracy, Elemens d'ideologie. IV et V parties. Traite de la volonte et de ses effets, Paris 1826, pp. 68, 78.

36) Adam Smith, Recherches sur la nature et les causes de la richesse des nations, Paris 1802, tome I, pp. 29-46.

37) Jean-Baptiste Say, Traite d'economie politique..., 3me ed., Paris 1817, tome I, pp. 300, 76-77 et tome II, p. 6.

38) Frederic Skarbek, Theorie des richesses sociales, Paris 1829, tome I, pp. 25-27, 75. Posljednja rečenica u citatu je rezime Skarbekovih misli koje je izložio na str. 121-132. svoje knjige.

39) James Mill, Elemens d'economie politique..., Paris 1823, pp. 7, 11-12.

40) U rukopisu ovdje počinje tekst predgovora, koji je dat na početku ovog spisa.

Kliknite ovde da se vratite na indeks sa radovima na srpsko-hrvatskom