KINESKA REVOLUCIJA

I TRADICIONALNA KINA

Kineska revolucija je bila dugotrajni proces koji je tokom skoro jednog veka zahvatio sve aspekte života u zemlji. Na plećima kineskih revolucionara je stajala hiljadugodišnja kineska država i njena istorija.

Na kraju XIX veka svi problemi koje je rukovodeća klasa uspevala vekovima da odloži, snažno su eksplodirali pred naletom zapadnih kapitalističkih država. Iz sloma kineskog društva, koje je zapadni imperijalizam bez mislosti gušio, pojavile su se nove snage za koje je revolucija bila radikalni raskid sa starim društvenim poretkom.

Kineska civilizacija je nastala kolektivnim radom ljudi iz ravnice Žute reke. Pojedinac, nemoćan pred prirodom, jedino je kolektivnim radom mogao da opstane. Zato je baza jedinstva kineske civilizacije zajednica rada, poljoprivrednog rada. Ove seoske zajednice iste društvene fizionomije, vremenom i istih etničkih obeležja, asimiluju sve u jedinstvo kineskog naroda. Upravljati tako ogromnim društveno-privrednim bićem mogla je jedino klasa činovnika. Koncepcija saglasnosti unutar kineskog društvenog bića je proizilazila iz prihvatanja niza jasnih potreba. Da bi se omogućila saglasnost između činovnika, veleposednika i seljaštva postojale su povlastice u naturi. Bilo je ukorenjeno mišljenje da zadaci pred kineskim društvom nisu u interesu vladajuće klase, već da proizilaze iz tradicije i interesa svih. Kina je imala konkretan instrument da preobrazi jednu civilizaciju u naciju, da ostvari jedinstvo Kineza i kineske zemlje. Privatizacija i širenje obradivih površina zemlje u korist činovnika napravila je poremećaj u saglasnosti — što dovodi do stalnih i širokih pobuna seljaštva. Širenje privatnog vlasništva identifikovalo je porodicu sa proizvodnim preduzećem organizovanim na hijerarhijskim odnosima.

Kina je svojim jedinstvom apsorbovala i uništavala sve neprijatelje, ali nije uspela da se odupre imperijalizmu.

II IMPERIJALISTIČKA INVAZIJA

Početkom XIX veka, zapadni kapitalizam je otpočeo invaziju Kine ilegalnom trgovinom opijumom, pri čemu su izvlačili srebro, čaj, svilu i ostalu robu iz Kine. Rusija ima dobre odnose s Kinom, jer tek započinje sporo osvajanje Sibira. Međutim, kasnije su i njeni apetiti porasli. Englezi traže kineske luke za slobodnu trgovinu. Kinezi to odbijaju, što dovodi do Opijumskog rata. Mirovnim ugovorom u Nankingu 1842. Kinezi su morali Englezima da plate ne samo odštetu, već i da dozvole penetraciju engleskog kapitala (otvaranje luka, ustupanje Hong Konga, ukidanje carinske zaštite kineskog tržišta).

Na kineskom selu izbija pobuna Taj-Pinga. Veliki revolucionarni talas je uzdrmao osnove tradicionalnog kineskog društva. Pokret zagovara konfiskaciju zemlje, ravnopravnost žena i ima snažnu želju da raskine s tradicijom. To dovodi do sprege visoko obrazovane birokratije u državnom aparatu i neobrazovane, brutalne klike sitnih velikaša i seoske mafije. Pokret Taj-Pinga je bio ograničen, jer nije znao kako da izvrši podelu zemlje, kako da formira administrativni aparat, nije se proširio na sever Kine, nije obuhvatio manjinske narode, a patio je i od unutrašnjih sukoba. Nastupila je surova represija u kojoj je pobijeno desetine miliona seljaka. Čak i posle 1949. zone koje su preživele Taj-Ping bile su slabo naseljene. Vođa pobune Hung Siu Čuan, učitelj, ubio se pred svojim pristalicama. Mnoge pristalice pokreta su iz religioznih pobuda izvršili samoubistva. Za duži period je uništena nada da se išta može promeniti. Taj-Ping je bila poslednja tradicionalna narodna pobuna. Nju su iskoristile zapadne sile da bi prodrle u Kinu. Time je bila narušena vekovna ravnoteža kineskog društva.

III POKUŠAJ „REFORMI"

Posle krvavog ugušenja pobune Taj-Ping kineska rukovodeća klasa se uzalud trudila da ponovo uspostavi ravnotežu uklapanja stranih hipoteka u tradicionalni društveni sistem birokratskog carstva. Posle Francuske i Japan je otpočeo novi rat protiv Kine i nametnuo joj jedan od najtežih ugovora. Zategnutost između Kineza i stranaca se stalno povećavala. Bokseri su 1900. napali predstavništva imperijalsitičkih zemalja u Pekingu. Intervenisalo je osam sila, opljačkavši Peking. Carska Kina se u takvim uslovima modernizuje naoružavajući se sa Zapada, a istovremeno koči razvoj svoje buržoazije, razvijajući birokratski kapitalizam.

Japanci su dobili pravo da osnivaju sopstvena preduzeća na kineskoj teritoriji. SAD se zalažu za politiku otvorenih vrata — jednaka prava svih sila nazavisno od postojećih sfera uticaja, kako bi se time izborile za ravnotežu.

Mandžurska dinastija se zalaže za reforme, da bi se izborila za veću samostalnost Kine. Kang Ju Vej je vodeća ličnost modernog tehnokratizama. Propagira ideje humanizma i utopijskog socijalizma. Modernisti su podržani od cara. Međutim, u nastalim previranjima modernisti su pobijeni, a car je morao u izgnanstvo. Time je pokušaj reformi propao. Protokolom iz 1901. godine Kina je faktički izgubila nezavisnost, i samo su suprotnosti između imperijalista očuvale formalnu nezavisnost Kine. Kini je time bio zatvoren put sopstvene modernizacije.

Početkom XX veka srušena je dominantna pozicija centralnog carstva.

IV KLICE REVOLUCIONARNIH PROMENA

Postepeno u Kini jača suprotstavljanje Zapadu na novim osnovama i idejama. Liang Či Čao (publicista u Japanu), zalaže se da Kina krene evropskim putem. Stvara se mit nacionalne države — paternalistički konfučianizam se zamenjuje nacionalnim idealom.

Sun Jat Sen je bio novi čovek kineske rukovodeće klase. Studirao je na američkom koledžu. Prihvatio je humanističke ideje i vidi u hrišćanstvu mogućnost za oslobođenje od zaostalosti. U svom selu Sun je spalio statue bogova prirode, zbog čega biva proteran iz sela. Diplomirao je medicinu, ali se opredeljuje za revolucionarni rad. Sun Jat Sen je ubeđen da se nova Kina može stvoriti samo oružanim putem. Njegova grupa je otkrivena i masakrirana, dok on beži u Japan. Sun putuje po svetu, pri čemu usvaja ideje Francuske buržoaske revolucije. Tada su mu još strane ideje socijalizma. Zalaže se za jaku državu poput zapadnoevropskih država. Sun Jat Sen ne uočava postojeće protivrečnosti između moderne države i svog apriornog odricanja od klasne borbe. Za njega je glavni neprijatelj mandžurska dinastija. Tek 1920. Sun je shvatio da je glavna opasnost u imperijalizmu.

U jesen 1905. sačinjen je manifest koji je tipični program za ustrojstvo buržoske demokratske republike. Mladi oficiri iz unutrašnjosti podržavaju revolucionare. Oktobra meseca 1911. uspostavljena je nova vlast u Vučangu. Južna Kina je suviše lako osvojena. Student Mao Ce Tung se tada pridružuje pobunjeničkoj armiji. Nakon šest meseci Mao se povlači misleći da je revolucija završena. Sun Jat Sen se tada nalazio u SAD. U Nankingu je Sun izabran za prvog predsednika kineske republike. Dinastija Mandžu je zbačena i car je abdicirao. Stvoren je Kuomintang — nacionalna partija koja je imala većinu u Parlamentu. Stvarnu vlast su preuzeli vojni guverneri povezani s lokalnim velikašima i sa stranim interesima. Centralna vlast je zavisila od provincijskih vojnih guvernera. Nad Tibetom je uspostavljen britanski protektorat, a Japan je iskoristivši Prvi svetski rat nametnuo Kini još teže uslove, pretvarajući je faktički u protektorat.

Ratni gospodari (provincijski vojni guverneri, vojni secesionisti) su u periodu od 1915-20. vršili strahoviti pritisak na seljake radi dalje ekspolatacije i koncentracije zemljoposeda, onemogućavajući razvoj buržoaske ekonomije. Privreda je pod kontrolom stranog kapitala, dok selo kontrolišu feudalci.

Inteligencija u tom periodu naglo siromaši, što jača otpor. Stvara se nova revolucionarna kultura i nova omladina. Revolucionarna omladina se okuplja oko časopisa Nova omladina koju pokreće 1915. Čen Tu Hsiu (kasnije sekretar KP, isključen 1929. iz partije, prešao na trockističke pozicije, umro u zatvoru Kuomintanga 1942.). Propagiraju se ideje da nije korisno sve što dolazi sa Zapada i da treba prihvatati samo ono što koristi Kinezima. Čen Tu Hsiu ne prihvata sunjatenovski nacionalizam. Zalaže se za narodnu kulturu, uvođenje pisanog govornog jezika, opismenjavanje naroda, protiv mirnog prihvatanja stvarnosti, za individualne slobode, protiv tradicionalizma i konfučijanstva. Mao Ce Tung pod pseudonimom sarađuje u Novoj omladini.

Li Ti Čao je druga velika ličnost novog pokreta. Potiče iz dobrostojeće porodice. Školuje se na Zapadu. Svojim idejama snažno je uticao na Mao Ce Tunga. Prihvata marksizam kao metod.

Studenti počinju postepeno da se organizuju, a naročito to dolazi do izražaja posle Oktobarske revolucije. Čak ni Li Ti Čao nije odmah video značaj Oktobarske revolucije za Kinu. Nova omladina, u stvari, okuplja kineske intelektualace koji misle da oni treba da upravljaju narodom, određujući mu mišljenje i dajući mu privilegeje.

Prva konkretna borba kineske inteligencije bio je Pokret četvrtog maja iz 1919. godine. To je bila prva epizoda antiimperijalističke borbe u Kini. Parola omladine bila je — prema spolja boriti se za suverenitet, a u zemlji za uništenje izdajnika.

Versajskim mirom velike sile su dale Japanu dodatne koncesije, što izaziva proteste studenata i njihova masovna hapšenja. Stvoren je Savez studenata, pokret na sitnoburžoskim temeljima. Posle izlaska iz zatvora mnogi studenti su shvatili da je za oslobođenje zemlje od strane dominacije i zaostalosti potrebno mnogo više učiniti.

V RAĐANJE KOMUNISTIČKE PARTIJE

Na osnovu inicijative Kominterne doneta je odluka da se studijski i istraživački seminari o kineskom društvu i istoriji pretvore u grupe političkih boraca, a zatim u partiju — da se studenti pretvore u kadrove. Ova odluka je bila od velikog značaja za dalji razvoj kineske revolucije.

Zbog jačanja uticaja SAD postepeno se uspostavlja ravnoteža velikih sila. Ratnim gospodarima je stalo da obazbede pokroviteljstvo jedne od stranih sila da bi tako sačuvali svoju vlast, sprečavajući razvoj buržoazije raznim merama.

Proletarijat je u Kini trostruko iskorišćavan — od imperijalista, feudalaca i od buržoazije. Istrgnut iz konteksta tradicionalnog društva, proletarijat još nije klasno svestan i ne shvata u čemu je izvor njegove bede.

Socijalizam je u Kinu stigao u Lenjinovim postavkama — ne poboljšanje uslova rada, već rušenje celog društva — proleterska ideologija se unosi spolja od strane intelektualaca — za vođenje revolucije nije dovoljno biti protiv, treba naučiti misliti i naučiti delovati.

Proslave 1. maja i 7. novembra 1919. iskorišćene su za radničke manifestacije. Li Ti Čao pokušava 1920. da sistematski poveže revolucionarnu inteligenciju i radnički pokret, pokrećući sindikalni list i organizujući kurseve o kulturi za radnike.

U direkciji jedne škole u Šangaju održan je prvog juna 1921. godine Prvi kongres Komunističke partije. Policija je zatekla 12 šoljica čaja, cveće i portret Marksa. Samo dvojica učesnika tog kongresa bila su 1949. u životu. Neki su se udaljili od marksizma, neki su pobijeni, jedan učesnik je streljan zajedno sa bratom Mao Ce Tunga, jedan se pridružio Kuomintangu u izbeglištvu, dvojica su otišla u kolaboraciju s Japancima.

Studenti iz Pokreta četvrtog maja odlaze u inostranstvo. Ho Ši Min, vijetnamski revolucionar, odigrao je značajnu ulogu u povezivanju kineskih studenata sa francuskim komunistima među kojim je bio i Ču En Laj, dok Ču De odlazi u Nemačku. Ubrzo je Moskva postala centar okupljanja kineskih komunista.

Prve sindikalne borbe započinju 1922. zahtevom za podizanjem nadnica. Već 1923. u štrajkovima učestvuje preko 300.000 radnika. Izbija najveći štrajk duž cele železničke linije Hankov — Peking. Rukovodiocu sindikata je odrubljena glava, jer je odbio da naredi radnicima da se vrate na posao.

Drugi kongres KP održan je 1922. godine. Linija partije je u skladu sa shvatanjem Komunističke internacionale — saradnja proletarijata sa ostalim revolucionarnim elementima — siromašnim seljaštvom i srednjom buržoazijom.

Treći kongres KP je održan 1923. godine. Prisustvovalo je 30 delegata od ukupno 432 člana partije. Odluka kongresa je da se ide u savez sa nacionalnim snagama Sun Jat Sena.

VI NACIONALNA REVOLUCIJA

Sun Jat Sen, otac Republike se u to vreme povukao u Šangaj. Uticaj Sovjetskog Saveza na njega je sve veći i on, postepeno, prelazi na antiimperijalističke pozicije. Za Predsednika republike je ponovo izabran 1921. godine. Sun još više insistira na učvršećenju odnosa sa Sovjetskim Savezom, a ne sa ratnim gospodarima.

Nacionalni pokret je 1919. dobio naziv Kuomintang. Zvanični program Kuomintanga je — borba protiv imperijalizma, vojno-feudalnih gospodara i za sprovođenje agrarne reforme. Time započinje stvaranje Kantonskog režima.

Sovjetski Savez se odrekao svih ugovora i privilegija koja je carska Rusija imala u odnosu na Kinu.

Sun šalje Čang Kaj Šeka u Moskvu da izučava strategiju Crvene armije. Moskva upućuje svoje savetnike kako bi vojno i politički pomagali kantonskom režimu. Kanton postaje faktički sedište Kine. Počinje i približivanje KPK i Kuomintanga.

Pošto je diplomirao 1918. na učiteljskoj školi i oženio se 1920. Mao Ce Tung je svoj revolucionarni rad nastavio u rodnom Hunanu. Za sekretara KP Hunana je izabran 1921. godine, a 1923. za člana Centralnog komiteta KP.

U Kantonu se 1924. održava Prvi kongres Kuomintanga. Komunisti ulaze u Sunovu partiju.

Ponovni uzlet štrajkova započinje tokom 1925. U Šangaju se stvara Pokret 30. maj. Prilikom demonstracija engleska policija je ubila 10 studenata. Te godine borba između buržoazije i proletarijata poprima dramatične tokove. Buržoazija sve više pomaže Čang Kaj Šeka, koji se posle Sun Jat Senove smrti nametnuo u Kuomintangu.

Tokom 1925. stvara se revolucionarna nacionalna armija. Jula 1926. ova armija kreće u marš ka severu. Na čelu armije je Čang Kaj Šek, a pomažu mu sovjetski savetnici.

Četvrti kongres KP održava se u januaru 1925. u Šangaju. Partija broji manje od hiljadu članova. Daje se podrška borbi proletarijata, ali se podržava i saradnja sa Kuomintangom.

Međutim, talas klasnih sukoba je sve žešći i sve više s antiimperijalističkim karakterom. Partija tada povećava članstvo za deset puta i izlazi iz svoje začaurenosti.

Drugi kongres Kuomintanga se održava 1926. i na njemu dominira levica. Da li je to jačalo ili slabilo revolucionarni pokret, otvoreno je pitanje. U svakom slučaju, ovi levičari su u suštini bili oportunisti, proevropski orijentisani, patili od šematizma i nudili idealizovanu sliku Kine.

Čang Kaj Šek 1927. započinje prvi udar u cilju preuzimanja vlasti. Počinje da hapsi i progoni komuniste. Vang Čing Vej, koji je bio na čelo KP, napustio je Kanton pravdajući se bolešću. U suštini je bio oportunista. Ovaj Čang Kaj Šekov udar potcenjen je od strane KP i Kominterne.

U svom maršu ka severu Čang Kaj Šek brzo napreduje.

VII POBEDA I REPRESIJE

Seljački pokret je u 1927. u punom zamahu. Seljaštvu je nametnuta strahovita eksploatacija (50-80% letine morali su da daju na ime raznih dažbina).

Mao Ce Tung, u rodnom Hunanu, 1925. otkriva seljački svet i njegovu snagu. Tada piše prvo svoje delo Analiza klasa u kineskom društvu. Mao je već prihvatio ulogu seljaštva kao elementa revolucije.

Unutar seljačkog pokreta ubrzano započinje proces raskida sa tradicionalnim magijskim svetom.

Izveštaj o jednoj anketi u Hunanu Mao je napisao 1927. godine. To predstvalja prvu grubu skicu strategije koja će kasnije dovesti do pobede. Staljin je prihvatao agrarnu reformu revolucionarnog karaktera koji bi ostvario režim revolucionarnog saveza radništva i seljaštva. Mao je predlagao oružanu agrarnu revoluciju koja bi izbila odozdo, inicijativom siromašnog seljaštva, i pod rukovodstvom revolucionarne avangrade. Siromašne seljake Mao naziva glavnom snagom revolucije. KP odbacuje ovu tezu.

U maršu na sever ogleda se nedovoljno angažovnaje levice da stavi pod kontrolu oružane snage nacional-demokratskog režima. Armija pod rukovodstvom Čang Kaj Šeka oslobađa južnu i centralnu Kinu.

Pokret 30. maj pokušava ustanak u Šangaju, dok su revolucionarne trupe bile još daleko, što je dovelo do poraza. Ponovo izbija ustanak i formira se privremeni revolucionarni komitet Šangaja, ali su ponovo poraženi. Tek u trećem pokušaju, kada im se priključilo 800.000 radnika, ustanici su osvojili vlast. Imperijalisti su počeli koncentrisati trupe i brodove oko Šangaja.

Čang Kaj Šek i desno krilo Kuomintanga odlučuju se 1927. na raskid politike jedinstvenog fronta i započinju represije nad komunistima. U Pekingu je opljačkana ambasada Sovjetskog Saveza. Na osnovu navodno nađenog materijala u ambasadi Čang Kaj Šek je optužio komuniste da su zajedno s Kominternom kovali zaveru. Li Ti Čao je zatvoren sa svojim pristalicama i zadavljen. U Šangaju su organizovane bande napadale sindikalne i radničke organizacije. Prekim sudovima pobijeno je preko 5.000 ustanika. Isto se dešavalo i u Kantonu. Čang Kaj Šek je u ovom antikomunističkom udaru otkinuo partiji glavu i naterao je u ilegalnost.

Vuhanska vlada je osudila ove postupke Čang Kaj Šeka i lišila ga vojnih funkcija. Izgledalo je da će se savez komunista i Kuomintanga u Vuhanu održati.

Peti kongres KP se održava u Vuhanu 1927. Partija broji 60.000 članova. Na kongresu je napadnuta politika generalnog sekretara Čen Tu Hsiua zbog popustljivosti.

Vojni secesionisti (ratni komandanti) nastavljaju s represijom, približujući se sve više Čang Kaj Šekovoj politici.

Na sastanku Centralnog komiteta KP Čen Tu Hsiu je oduzeta funkcija generalnog sekretara. Na čelo partije dolazi Ču Čiu Paj (intelektualac).

Vojska vojnih secesionista je vršila strahovite represije. Glave žena revolucionara otkidane su i stavljane na ulazu u sela kako bi izazvale užas.

Od 60.000 članova partije u ovoj kampanji je polovina pobijena ili eleminisana iz borbe (1949. samo je nekoliko hiljada njih bilo u životu). To je bila neizbežna škola revolucionarne borbe. Sve više je probijala svest da se potlačeni mogu osloboditi samo ako otmu puške iz ruku gazda i upotrebe ih.

Porazom komunista i radništva završen je prvi građanski revolucionarni rat koji je trajao od 1924-27. godine.

VIII POČETAK ORUŽANE BORBE

Pod vođstvom KP 1927. započinje ustanak u Nančungu. Aktivnu ulogu u ustanku imaju Ču En Laj i Ču De. Polazi se od shvatanja da su jedino seljačke mase u stanju da sruše globalni sistem proizvodnih odnosa na selu. Tada je na čelu KP Jen Ting (intelektualac buržoaskog porekla, formirao se u Parizu, zarobljen i mučen od strane Čang Kaj Šeka, 1946. pušten iz zatvora, poginuo u avionskoj nesreći).

Ču De uspeva da pokrene 30 hiljada ustanika, ali za dva-tri dana borbe prepolovljena mu je vojska. To je bio začetak oružane borbe. Da bi preživeo i sačuvao živu silu Ču De je prinuđen na kontakte sa oficirima Kuomintanga. Tokom 1928. Ču De je imao samo nekoliko stotine boraca. On odlučuje da se uputi u Hunan. Te godine dolazi do kontakta Ču Dea i Mao Ce Tunga. Ljudi koji su došli na sastanak sa Maom u ritama, zaista su sačinjavali generalštab oružane borbe. Stvorena je crvena baza u Čingkangšanu.

Mao je dobio zadatak 1927. da organizuje ustanak jesenje žetve uz strogo organizovanu i od strane Partije kontrolisanu oružanu snagu. Ustanak je započeo, ali ga nije podržao gradski proletarijat. Rudari i seljaci su napali na Hunan i pretrpeli su strahovite gubitke. Mao je naredio povlačenje ka selima. Uhapsila ga je milicija veleposednika. Mao ih je potkupio i uspeo da bos, krijući se u trsci, pobegne. Krajem 1927. Mao je na čelu čete gerilaca. To je bila čvrsta gerila i organizovana crvena vlast. Već 1927. Mao formira svoju vladu sastavljenu od narodnih saveta i skupštine radnika, seljaka i vojnika. Počeo se oblikovati princip koji je kasnije postao osnova oružane borbe u Kini, prema kome politička vlast dolazi preko puščanih cevi. Maoa napada partija da nije želeo da zauzme Čengšu. Centralni komitet KP je kritikovao Maoa zbog preterane opreznosti. Međutim, dolazak Ču Dea 1928. ojačao je pozicije Maoa. Mao i Ču De su se tokom 1928. oduprli uništenju od strane neprijatelja, formirajući prvu Crvenu armiju Kine i mesni sovjet.

Na Drugom kongresu partije slobodnih zona Mao je izabran 1928. za sekretara. Na kongresu se donosi rezolucija u pogledu taktike, u kojoj se zalaže za borbu seljaštva zasnovanu na oružanoj klasnoj borbi i stvaranju crvenih zona na selu. I u drugim delovima Kine dolazi do ustanaka, ali su ovi sovjeti vrlo brzo uništeni i zavlado je teror.

U Šangaju je 1929. izvršen neuspeli juriš na zatvor. Učesnici su streljani.

KP je odabrala Kanton za podizanje ustanka. Izostao je pripremni rad sa masama, tako da je ovaj avanturistički poduhvat doživeo totalni poraz. Pobijeno je preko 8.000 komunista i izvršeo je užasno krvoproliće. Od 1927-33. četiri petine profesionalnih revolucionara bilo je izgubljeno. Sama KP je osudila svoj avanturizam.

IX KINESKA SOVJETSKA REPUBLIKA

Između 1928. i 1930, posle strahovitih poraza, u KP se učvrstila linija Li Li Sana zasnovana na uverenju o nužnosti obnove borbe u gradovima. Za to vreme Mao i Ču De šire crvene zone. U skladu sa zvaničnom linijom partije tokom 1930. dolazi do napada na gradove. Ova politika doživljava potpuni krah. Napušta se linija Li Li Sana. U tom periodu dolazi do fluidnosti i kompromisa u stavovima KP.

Mao je, u skladu sa linijom Partije, izveo napad na Nančang, ali sačuvao je jezgro vojske i povukao se. I Kominterna se zalaže za napuštanje dotadašnje linije. Iz Moskve dolazi 1930. Pavel Mia sa 28 najboljih učenika, mladih boljševika, da pomogne KP. Mladi boljševici su bez iskustva i ne poznaju dovoljno konkretne uslove. Njihov cilj je boljševizacija KP Kine. Već 1930. ocrtavaju se dve linije u partiji: Maova linija i linija mladih boljševika (Vang Mingova linija). Posle nekoliko sjanih pobeda Mao jača uticaj u gerili. Seljaštvo masovno prilazi pokretu.

Čang Kaj Šek pokreće kampanju zaokružnja i uništenja gerile, angažujući 100.000 vojnika. U glavnoj bici mu je zarobljeno 10.000 vojnika. Tokom ove kampanje Mao Ce Tungova žena i sestra su ubijene.

Čang Kaj Šek pokreće 1931. i drugu kampanju sa 200.000 vojnika. Tokom druge kampanje među gerilcima se formirala misao revolucionarne strategije — kada neprijatelj napreduje, povlačimo se; kada se ulogori, uznemiravamo ga, kada je neprijatelj umoran, napadamo ga, kada neprijatelj beži, gonimo ga. Mao uvodi nova pravila u vojsci sa strogom disciplinom i pomaganju seljaštvu kako bi se još više stopili sa masama seljaka.

Centralni komitet KP, sastavši se u ilegali, 1931. bira Vang Minga za generalnog sekretara partije.

Treća kampanja Čang Kaj Šeka broji 300.000 vojnika uz angažovanje imperijalističkih savetnika. Mao mora da napusti slobodnu teritoriju. Priroritet se stavlja na očuvanje armije. Međutim, i treća kampanja doživljava krah. Cela jedna divizija Čang Kaj Šekovih vojnika prešla je na stranu gerile.

Glad koja je trajala od 1929. u severozapadnoj Kini je izazvala od pet do deset miliona mrtvih.

U periodu 1930-34. Crvena Kina imala je 9 milona stanovnika. Sekratar KP Vang Ming odlazi u Moskvu i tamo ostaje do raspuštanja Kominterne 1943. godine.

Centralni komitet postavlja organe u crvenim zonama kako bi kontrolisao situaciju. Mao ima veći uticaj u crvenoj Kini nego u partiji.

Prvi kongres sovjeta cele Kine održan je u Juičinu 7. novembra 1931 godine. Formira se državni aparat nove Kine. Mao je postao predsednik Mao.

Vang Ming je iz Moskve 1932. u tezama o sečuanskoj gerili napao Maoa. Tokom te godine slabi uticaj Maoa u Partiji i pokretu. Jedan od razloga je i njegovo odsustvo zbog bolesti.

Tokom četvrte kampanje Čang Kaj Šeka 1932-33, u kojoj je angažaovao 500.000 vojnika centralna crvena baza u početku nije bila uništena, ali je ostala izolovana. Vrše se velike represije, što na kraju dovodi do kraha centralne crvene baze.

Ču En Laj zamenjuje Maoa na ključnoj poziciji političkog sekretara svih crvenih snaga.

U petoj kampanji Čang Kaj Šek koristi nacističke savetnike. Nemački generali sprovode taktiku građenja zemunica od betona stalno ih pokrećući napred i stalno smanjujući teritoriju gerile. Angažovao je milion vojnika. Greška revolucionarnih snaga ogleda se u tome što na tu taktiku ostaju statični i nepokretljivi. Javljaju se veliki ekonomski problemi poput nestašice soli i glad.

Drugi kongres sovjeta u Juičinu 1934. potvrdio je Maovu čelnu poziciju, ali mu je funkcija delemično umanjena od Vang Mingovih ljudi. U jesen te godine situacija postaje neodrživa.

X KINA KUOMINTANGA

Posle 1927. kuomintanški režim se odlikuje sistematskom i surovom klasnom represijom, stalnim unutrašnjim borbama i vojnom secesijom. Na ekonomskom planu dva su aspekta — dirigovana birokratija koja upravlja privredom i vezanost za strane sile.

Japan je 1931. izvršio invaziju na severu Kine. Kuomintang sprovodi liniju ne pružanja otpora. U Nankingu je policija masakrirala studente koji su protestovali protiv ovakve politike.

Japan je, te iste godine, napao Šangaj. Čang Kaj Šek prihvata sporazum sa Japanom. Kini je zabranjeno da drži svoje trupe u Šangaju. Već sledeće godine izvršena su nova japanska osvajanja.

Od 1927. do 1937. bilo je skoro 3 milona žrtava represije kuomintanškog režima. Nemački instruktori su u kuomintanškoj armiji zamenili sovjetske instruktore. Ratni gospodari tokom ovog perioda neprestano vrše eksploataciju sela, i oni su u celini sačuvali svoju vlast.

Čang Kaj Šek, sa svojom tazbinom Song, sve više gomila bogatstvo. Porodica Song je u potpunoj zavisnosti od američkog kapitala. Vrše se ogromne špekulacije, poput one iz 1935. kada je iz opticaja povučen srebrni novac za bankote koje nisu imale nikakvo realno pokriće. Amerikanci imaju sve veću ekonomsku kontrolu nad Kinom, dok Japanci sve veću vojnu kontrolu. U Mandžuriji je pod uticajem Japana formirana marionetska država Mandžuko.

Studenti vrše proteste sa nacionalnih i antiimperijalističkih pozicija. Mnogi pisci i umetnici uključuju se u borbu protiv okupacije delova teritorije Kine od strane Japana.

XI DUGI MARŠ

Oktobra 1934. glavnina Crvene armije probila je obruč kuomintanških snaga, napustila revolucionarnu bazu u Kjangsiju i otpočela čuveni Dugi marš.

Januara 1935. saziva se proširena konferencija Politbiroa CK u toku koje je Mao izabran za generalnog sekretara Partije i definitivno preuzeo vođstvo KP Kine. Konferencija odlučuje da se marš nastavi ka severu.

Dugi marš je u stvari bio povlačenje pred Kuomintangom, ali i odbacivanje kapitualcije (organizovano i svesno). Pomoć stnovništva je bila nezaobilazni element u uspešnosti ovog poduhvata. Ostajući u crvenoj bazi stanovništvo je svojom borbom zadržavalo snage neprijatelja.

Osnovna taktika tokom marša bila je izbegavati neprijatelja, vršiti agitaciju i kažnjavati ugnjetače. Teški prelazi preko planisnkih reka Hunana i Vučjanga, krajem decembra u nenormalnim uslovima, predstavljalo je pravi podvig. Tom prilikom su gerilci uspeli da na prevaru zauzmu garad Cunjiu preobukavši se u nepriijateljske vojnike. Stalno povlačenje danju, varke, noćni napadi s koncentrisanim snagama, bili su sastavni deo taktike tokom Dugog marša.

U proleće 1935. trebalo je savladati najtežu prepreku — reku Jangce. Svi šlepovi i čamci su bili pod kontrolom neprijatelja. S druge strane reke gerilce su čekale straže i utvrđenja Čang Kaj Šekove vojske. Gerilci su uspeli da prevezu 50.000 boraca bez gubitaka. Ispoljena je vrhunska organizacija Crvene armije. Posebno je bilo teško savladati planinsku reku Tatu koja protiče kroz visoki planinski klanac. Trebalo je osvojiti visoki most nad klancem i koji je bio pod kontrolom neprijatelja. Prešavši 100 kilometara za jedan dan armija je stigla do mosta. Dvadeset dva borca su prelazila most na mišićima držeći se za gole lance. Pod stalnom vatrom neprijatelja svojim životima su otvarali prolaz za svoje drugove.

Izbija sukob između Mao Ce Tunga i Čang Ku Taoa koji je želeo da marš usmeri ka Sikangu, Tibetu ili Sinkjangu, u vrletne oblasti gde ne živi narod Han (većinsko stanovništvo Kine), koje je Kuomintang teško mogao kontrolisati. Mao je bio za nastavak marša ka naseljenim područjima, tamo gde se nalaze Japanci. Ovaj sukob je doveo do stagnacije i zakašnjenja od godinu dana. Čang Ku Tao je odveo svoje snage u Sikang, ali je vojna situacija bila nepovoljna na Tibetu. Kasnije je Čang Ku Tao prešao u Kuomintang.

Crvena armija je smanjena na 20.000 boraca. Desetine boraca su završavali i život u blatnjavim močvarama, u ledenoj kiši, umirali od gladi jedući odeću od pamuka koja je sadržavala izvesnu količinu hranljivih sastojaka.

Posle Dugog marša i pređenih 25.000 kilometara nova crvena baza je formirana u Šensiju oktobra 1935. godine.

Drugi građanski revolucionarni rat koji je trajao u periodu 1930-35. je time završen.

Taktika KP je bila: ići na jedinstvo sa nacionalnim snagama u borbi protiv imperijalizma. Mao se zalaže za dugotrajnu borbu protiv Japanaca. KP iste godine upućuje apel za stvaranje jedinstvenog fronta protiv Japana. Studenti Pekinga prihvataju apel i organizuju patriotske manifestacije. Jedanaest studenstkih udruženja izdaje Manifest građanskih sloboda, zalažući se za odlučniji otpor Japancima. Započinju represije nad studentima, koji nisu naviknuti na ulične borbe. U novim demonstracijama učestvuje 30.000 studenata koji su sada bolje organizovani. KP je podržala studente. Početkom 1936. studenti započinju propagandu po selima. Istovremeno su vojne snage Kuomintanga sve više za saradnju sa komunistima u borbu protiv Japana. Oktobra 1936. Čang Kaj Šek je stigao u Sijan, glavni grad Šensija. Oficiri su odbili da izvrše njegovo naređenje. Čang je morao po zimi, bos i u pidžami, da beži kako bi izbegao hapšenje. Polusmrznutog su ga vojnici, ipak, pronašli. Pod pritiskom komunista Čang Kaj Šek je pušten, ali ne pre nego što je prihvatio da obustavi borbu protiv komunista i realizuje antijapansko jedinstvo. Verovatno je i Staljin vršio pristisak da se Čang Kaj Šek pusti.

Otpočinju pregovori KP i Kuomintanga. KP insistira više na antijapanskoj borbi nego na budućem karakteru vlasti. Takođe je ublažila svoje radikalne stavove. Formalno je prestala da osporava legitimitet kuomintanške vlade.

Sedmog jula 1937. vlada u Tokiju je izvršila invaziju Kine.

XII OTPOR INVAZIJI

Čang Kaj Šek i krupni vlikaši su pasivni u pružanju otpora Japanu.

Sovjetski Savez je potpisao pakt s Kuomintangom na osnovu koga je poslao kredite i pet avionskih formacija. Međutim, Čang Kaj Šek taktizira i čeka. Na Žutoj Reci Čang Kaj Šekovi oficiri su srušili nasipe i promenili tok reke. To je izazvalo poplave vode i blata s ogromnim štetama i žrtvama, ali time nije zaustavljena invazija Japanaca.

Kuomintang je takođe zapalio Čangše, prestonicu Hunana, izazivajući nepotrebno mnoge žrtve. Taktika Čang Kaj Šeka je: dati prostor i čekati — dobiti u vremenu. Ali Japanci su uspeli da osvoje skoro sve.

Mao se zalaže za dugotrajni rat i postepeno širenje prostora.

Kolaboracija velikaša sa Japancima na okupiranom prostoru je masovna. Zato seljaci još više prihvataju Crvenu armiju kao svoju vojsku.

Japanci nemaju dovoljno snage da pokriju sva sela. Širenju gerile doprinosi i masovne represije, pljačke i silovanja koje se vrše nad seljaštvom.

U ovom periodu Mao piše značajna dela O protivrečnostima, O praksi, O novoj demokratiji .

Šansi je bila prva osobođena oblast od strane Crvene armije. Režimi stvoreni otporom bili su revolucionarni, iako njiohov cilj nije bio rušenje vlasti već oslobađanje od Japanaca.

Na kraju Dugog marša 1937 bilo je 30.000 boraca, već 1940. bilo je 400.000. Na slobodnoj teritoriji se uspostavljaju novi društveni odnosi. Višak zemlje koji se ne obrađuje daje se seljacima, uz smanjenje ostalih nameta. Velikaši su uglavnom bežali u gradove. Istovremeno, sprovodi se masovno opismenjavanje seljaštva, uz obavezni proizvodni rad i mobilizaciju.

Japan je preduzimao sve da uguši otpor. Gerila stvara pod zemljom celu mrežu rovova, kanala i pokretnih bolnica. Japanci upotrebljabvaju i otrovne gasove duž kanala i rovova kako bi uništili gerilu. Formirana je međunarodna bolnica na čijem čelu je Norman Bethune, Kanđanin, učesnik španskog grđanskog rata. Bolnica sa 1500 kreveta bila je u mogućnosti da se evakuiše za pola sata.

Japanska taktika je bila: kontrolisati komunikacije, izgraditi sistem bunkera i zaposliti seljake na njihovom održavanju kako bi ih odvojili od gerile.

Kuomintang je 1940. naredio Ču Deu da sve svoje snage prebaci severno od Žute Reke kako bi se oslabila kontrola slobodnih teritorija od gerile i eleminisali elementi društvenog preobražaja.

Za Crvenu armiju je bila nepovoljna 1942. godina. Tada je armija sa 400.000 spala na 300.000, a teritorija koju su kontrolisali sa 100 na 50 miliona stanovnika.

XIII PROMENJENA POLITIČKA RAVNOTEŽA

Tokom celog period borbe protiv Japanaca odvijaju se složeni procesi u okviru KP.

Mao 1939. pokreće kampanju ispravljanja — eleminisati sve što je štetno za pokret smenjivanjem, ali ne fizičkom eliminacijom ljudi.

U KP stalno traju diskusije o ispravnosti linije i vrši se prestruktuiranje partije.

Period 1940-42 je bio najteži period zbog pritiska Kuomintanga, invazije Japana i međunarodne situacije povodom početka Drugog svetskog rata. Posebni značaj za očuvanje i jačanje KP bila je samoinicijativnost u najtežim uslovima.

Do 1945. KP je narasla na 1.200.000 članova.

Slom Čang Kaj Šekovog režima se desio za vreme rata. Taktika: predati prostor da bi se dobilo u vremenu doživela je slom. Mađutim, SAD žele po svaku cenu sačuvati Čang Kaj Šeka. Atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki nisu imale za cilj samo poraz Japana, već da se uceni Sovjetski Savez i zastraše socijalističke snage u svetu. SAD žele zadržati kuomintanški režim, ali je na selu već bilo izgrađeno novo društvo.

Posredstvom Amerikanaca, 1945. započinju pregovori Crvene armije i Kuomintanga. Traži se da se Japanci predaju Kuomintangu i da Ču De ne napada Japance. Gradovi su već bili opkoljeni selima. Ču De i Mao prihvataju da neće napadati gradove, ako na to ne budu primorani.

U leto 1946. Kuomintang se, zbog podrške SAD, smatrao dovoljno jakim da krene u napad. Pod komunističkom vlašću je već bilo 160 milona stanovnika.

XIV POBEDA REVOLUCIJE

Strategija komunističkog pokreta u novim uslovima je odbrambeni rat, ne toliko radi očuvanja gradova, već radi uništenja neprijatelja. Narodnoslobodilačka vojska se povlačila uvlačeći neprijatelja u dubinu ka centralnoj Kini.

Posle napada na Jenan 1947. Mao je morao da napusti grad, ali su trupe Čang Kaj Šeka, kada su se prebacile u Šansi, imale već 100.000 gubitaka. Bitka za kontrolu Žute Reke je bila od izuzetnog značaja. Čen Ji je pobedonosno oslobodio sve zone. Promenio se odnos snaga. Marta 1947. Kuomintang je prinuđen da prekine ofanzivu.

Mao 1947. donosi strateški plan — uništiti Kuomintang na vojnom planu. Pod komandom Lin Piaoa počinju napadi na velike gradove. Prihvata se bitka na otvorenom polju. Lin Piao je u vojnu kampanju krenuo sa 100.000 vojnika i vrlo brzo došao do 800.000 boraca. Situacija se odvijala brže nego što se predviđalo.

Stav Maoa tokom 1948. je da se revolucija mora dovesti do kraja, uz odbacivanje svakog kompromisa na socijalnom i međunarodnom planu. Propagira se otvorena saradnja s svim grupacijama koje su raskinule s Kuomintangom. Naredba glasi: „Ići hrabro napred i odlučno, radikalno, temeljno i bez izuzetka uništavati sve reakcionarne snage u celoj zemlji. Očuvati nezavisnost i teritorijalni integritet i suverenitet Kine”.

Agrarna revolucija započinje maja 1946. godine. To je radikalni zaokret u pogledu politike na selu. CK daje direktivu po pitanju zemlje u kojoj se naređuje da se krene od mera smanjenja zakupa ka konfiskaciji zemlje. Agrarni zakon donesen septembtra 1947. osim državne i opštinske zemlje, predviđa da treba konfiskovati svu zemlju koju nisu obrađivali bogati seljaci. Ne sprovodi se kolektivizacija, jer se još nisu stekli uslovi za to i ne napada se srednje seljaštvo.

Kuomintang je sve više izolovan. U takvim uslovima dolazi do protesta inteligencije i odvajanja buržoazije od režima. Mao je pozdravio njihovu neutralnost, jer su time olakšali uspostavljanje novog režima. I jedan broj ratnih gospodara se priklonio novoj vlasti. U tri velike kampanje tokom 1948-49. Narodnososlobodilačka vojska izvojevala je pobedu u Trećem građanskom ratu. Aprila meseca 1949. padom Nankinga prestao je da postoji Kuomintang. Čang Kaj Šek beži na Formozu (Tajvan).

Krajem 1949. oslobođena je sva Kina osim Tibeta. U decembru se vlada Kuomintanga sklonila na Formozu gde se održala pod vazdušnom i atomskom zaštitom SAD.

Kineskom revolucijom se promenio odnos revolucionarnih snaga u svetu.

U carskoj palati dinastija Ming i Čing, Mao je proglasio stvaranje Narodne Republike Kine.

Uzroci uspeha kineske revolucije mogu se naći u:

Za Kinu je otpočeo dug i težak put borbe za izgradnju novog društva i borba protiv imperijalističke opasnosti.

Kliknite ovde da se vratite na indeks sa radovima na srpsko-hrvatskom