KUBANSKA REVOLUCIJA

I VEČNA KOLONIJA

Kubu je otkrio Kristifor Kolumbo 1492. godine, oduševivši se lepotom te ostrvske zemlje.

Fernando Kortez je sa Kube krenuo u osvajanje Južne Amerike.

Prvi heroj protivšpanskog otpora u Americi bio je Indijanac Atvej na Kubi. Tri meseca je vodio gerilski rat. Uhvaćen je i osuđen na lomaču. Španski fratar ga je pozvao da pređe u hrišćanstvo, ali je Atvej to odbio.

Kuba je bila most španske penetracije na kontinent. Dovođeni su robovi iz Nigerije, Konga i drugih afričkih zemalja. Zatim su Kubu masovno naseljavali Španci, Englezi i posebno Francuzi posle buržoaske revolucije.

Na prelasku iz XVIII u XIX vek pod vođstvom Argentinca Hosea de San Martina i Venecuelanca Simona Bolivara oslobođen je ceo koninent od španske dominacije.

Zbog sopstvenih interesa SAD nisu dozvoljavale Englezima da deluju protiv Španaca.

Prvi rat za nezavisnost Kube 1867-78. kontrolisao je privilegovani stalež.

Drugi rat za nezavisnost se vodi na talasu narodnog ustanka. Ustanak predvode Hose Marti, Antonio Masao i Masimo Gomez.

Marti je u svojoj misli i akciji polazio od ideja francuske buržoaske revolucije, ali je on išao i preko granica epohe i smešta se u XX vek, postavljajući kao svoj anticipirajući krajnji cilj borbe — otpor ekspanziji SAD.

Već u prvim sukobima Marti je smrtno ranjen. Španci su obezglavili njegovo telo.

U borbi je primenjena gerilska taktika u kojoj se stvarala nezavisna nacija. Robovi su dobili 1880. slobodu i crnci su postali ravnopravni sa belcima.

Američka oklopnjača Mejn eksplodirala je 1889. u havanskoj luci. To je bio povod za intervenciju SAD.

Američki kongres: „Kuba treba da bude suverena i slobodna".

Lenjin: „Rat između SAD i Španije za posedovanje Kube označio je početak epohe imperijalizma".

Rat između Španije i SAD bio je vrlo kratak. U njemu su pobedile SAD.

Nestankom španske dominacije, Kuba je u izvesnom smislu postala američki protektorat. U ustavu Kube donetom 1901. morao je biti ugrađen amandman koji se odnosi na davanje baza SAD. Amandmanom se zabranjuje zaključivanje sporazuma i zajmova bez dozvole SAD. Daje se pravo SAD da interveniše na Kubi radi „zaštite života, imovine i individualnih sloboda".

II MELJA

Nakon oslobođenja od Španaca usledila su poniženja od strane SAD. Nacionalna buržoazija sve više popušta pod pritiscima i postaje saveznik SAD.

Crnci okupljeni u stranci Obojeni i nezavisni su se pobunili 1912. godine. Tri hiljade ustanika je tom prilikom poklano. Te iste godine su se organizovali duvanski radnici, ali to je sve slabo i bez vidnog uticaja.

U to vreme nosioci progresivnih ideja su studenti iz srednje seoske buržoazije. Kubanska radnička klasa je još nezrela. O marksizmu nije znala skoro ništa. Nacionalna ideja je bila kompromitovana, a internacionalna, klasna svest je bila tek u začetku.

Pod vođstvom Hulija Antonija Melje osnovana je KP Kube. Melja je bio snažne konstitucije, s izraženom intuicijom, ratoboran i antidogmata. Zalaže se za ujedinjenje nacionalnog i internacionalnog pokreta. Jedan meksički profesor ga je učio marksizmu-lenjinizmu.

Melja se nalazi na čelu Narodnog univerziteta Hose Marti. Organizuje manifestacije protiv dolaska Musolinijevog broda i protiv dolaska američkog ambasadora. U tim demonstracijama je ranjen. Prilikom dolaska prvog sovjetskog broda, koji je bio ukotvljen daleko na pučini, Melja je doplivao do broda sa kubanskom zastavom. Na Univerzitetu uređuje časopsi Huventud. Biva izbačen sa fakulteta i uhapšen. Melja organizuje štrajk glađu u zatvoru, ali ga ostali zatvorenici ne podržavaju. On i dalje insistira na štrajku glađu, što nailazi na podršku javnosti. U to vreme je na vlasti Herardo Mačado, veliki antikomunista.

Pesnik i advokat Ruben Martinez Viljena stupa u odbranu Melje. Viljena lično ide kod Mačada kako bi izdejstvovao oslobođenje Melje. Posle devetnaest dana štrajka glađu Melja je pušten na slobodu.

III PESNIK NA ČELU KOMUNISTA

Poznanstvo Melje i Viljene ostavilo je duboki trag u kubanskom revolucionarnom pokretu. Melja je pomagao Viljeni da se otrgne atmosfere u kojoj se razvijao kao pesnik.

Posle zatvora Melja odlazi u inostranstvo. Viljena preuzima njegovo mesto u Partiji. Viljena teži da spoji delatnost radništva i inteligencije.

Melja u Moskvi prisustvuje kongresu Sindikalne internacionale. Iz Moskve odlazi u Meksiko gde ga agenti Mačada 1929. ubijaju. Melja je tada imao 25 godina. U tom trenutku je pripremao oružanu ekspediciju na Kubu.

U prvoj fazi diktature od 1925-29 režim izvodi javne radove. Tada se država zadužuje američkim kreditima.

Posle 1929. situacija se zaoštrava. Mačado zavodi još žešću diktaturu. Komunisti sve više kontrolišu sindikate.

Viljena je relativno skriven rukovodilac. Uz to, bio je oboleo od tuberkoloze.

Viljena: „Cepam na komade svoje stihove, prezirem ih; interesuju me taman toliko koliko većinu naših pisaca interesuje socijalna pravda”.

Studenti stvaraju svoju organizaciju Direktorio estudijatil.

Zbog namere Mačada da automatski produži svoj predsednički mandat izbijaju 1927. protesti studenata. Univerzitet je stavljen pod vojnu upravu. To dovodi do podele među studentima na levo i desno krilo.

Antonio Giteras se zalaže da se odmah pređe na oružani ustanak.

Mačado započinje sudske procese protiv studenata.

IV GENERALNI ŠTRAJK

Svetska ekonomska kriza se odrazila i na Kubu. Radnici su u sve gorem položaju. Generalni štrajk je organizovan 1930. godine. On je naneo veliki udarac režimu. Viljena pod temperaturom govori masi: „Rekli su da štrajka neće biti, ali se ipak štrajkuje. Rekli su da neću govoriti, a ja govorim”.

Viljena je morao posle štrajka da ide u egzil — Njujork, Moskva, a zatim sanatorijum na Crnom moru.

Mačado započinje teror nad komunistima. Mnogi su bačeni ajkulama. Policija hapsi i sve članove Direktorijuma. Uvodi se cenzura listova.

Posle amnestije izbijaju nove podele među studentima. Više oružanih pokušaja propada. Komunisti pokušavaju da mobilišu mase.

Nacionalni sindikat radnika šećera se 1931. sukobljava po fabrikama sa mačadističkom vojskom.

Tokom 1933. cela Kuba je u previranju. Mnogi vozovi su iskakali iz koloseka i vršene su druge sabotaže. Antonio Giteras imao je značajnog udela u organizovanju tih akcija.

V NEUSPELA REVOLUCIJA

Giteras je revolucionar po instiltu. Akcije priprema u tišini, deluje odlučno i hladnokrvno. Potiče iz imućne porodice. Isključen je sa Univerziteta. Kao trgovački putnik putovao je po zemlji.

Mačado je bio predstavnik feudalno-imperijalnog sistema. Mačado je vidljiv, Volstrit nevidljiv, ali prisustan.

Viljena i Giteras se nikad nisu sreli, iako su se borili na istoj strani i protiv istog neprijatelja. Giteras podiže ustanak. Komunistička partija izdaje direktivu da se ne podržava ustanička aktivnost giterista. Giteras biva 1931. uhapšen, a potom pušten. On je za nastavak akcija, dok je studenstki Direktorijum protiv. Gitersa sam planira da vojnim avionom zauzme kasarnu Monkadu u Santjagu di Kubi. Ovaj pokušaj je propao.

Viljena se 1933. vraća u zemlju.

SAD više ne podržavaju otvoreno Mačada. Štrajkovi su svuda i zemlja je paralisana. Viljena leži bolestan u krevetu. Giteras pokušava započeti oružanu borbu.

Narod izlazi na ulice. Mačado interveniše. Mačado pod pritiskom narodnog otpora nudi sindikatima skoro sve što su tražaili na ekonomskom planu. Predlozi Mačada kolebaju čak i komuniste. Transportni radnici Havane odlučno su odbili predloge Mačada: „Neka ide životinja!”.

Radnici su želeli politički štrajk i dobili su ga. Mačado je pobegao brodom na Bahame. Nacionalna buržoazija je uspostavila vlast. Narednik („pukovnik") Batista postaje šef armije.

Giteras prihvata mesto u vladi — kontrolisao je odbranu i ratnu mornaricu. U ceremoniji na jednom brodu Giteras se pojavio s primercima knjige Džona Rida Deset dana koji su potresli svet.

Po obaranju Mačada u nekim fabrikama radnici su uspostavili sovjete. Radnička milicija s motkama, revolverima i crvenim trakama je vršila kontrolu vlasti. To je bio izraz spontanosti, bez čvršćeg jedinstva pokreta.

Posmrtni ostaci Melje se prenose na Kubi. Batistini ljudi su s krovova pucali na kolonu i ubili nekoliko ljudi. Ovaj incident je izazvao još veći rasep između Giterasa i komunista.

Giteras pokušava da udovolji zahtevima radnika, ali se iza kulisa već odvija vojni udar Batiste.

Giteras se ponovo 1934. odmetnuo kako bi organizovao oružanu bobu.

VI SVA VLAST BATISTI

Komunisti su 1934. prešli u ilegalu. Jedan komunista se seća: „Bili smo grupa progonjenih, okruženi neprijateljstvom i odbačeni od svih, jer smo mislili na određeni način i branili jedan ideal. Buržoaska štampa često nije govorila ni o ubijanju komunista. Morali smo da probijamo put noktima, trudeći se da posejemo seme koje bi posle niklo na kubanskoj zemlji”.

Politika SAD htela je da spreči simbiozu demokratskih nacionalnih težnji i klasne borbe. Politički manevri više nisu bili dovoljni. Bila je potrebna naoružana rulja koja bi zaštitila volstritske vikare na Kubi. SAD su ukinule amandman na ustav Kube, a u stvari proširile svoj uticaj.

Komunisti su odbili da učestvuju na izborima za Ustavotvornu skupštinu 1936. godine. Na čelu komunista je Blas Roka. To je period legelizacije KP Kube.

Batista se do kraja kompromitovao izvršenim masakrom nad radnicima i ubistvom Antonia Giterasa.

Erl Brauder, stari komunista iz SAD sprovodi oportunističku liniju. On podržava Kongres SAD da se raspusti KP SAD. Braduerizam polazi od novih odnosa u svetu i lažne perspektive svetske situacije. Braduarizam predviđa harmonizaciju odnosa i koegzistenciju između kapitalizma i socijalizma. Ova shvatanja su nanela veliku štetu komunističkom pokretu na Kubi. Ubrzo po započinjanju hladnog rata, otpočinju 1947. novi progoni komunista na Kubi.

Na čelu federacije radnika šećerana se nalazi Hesus Menendes, nadničar, pravi sindikalni vođa. Predvodi sindikalnu borbu protiv američkih zakona koji su na štetu kubanskih proizvođača šećera. Tokom jednog putovanja vozom biva brutalno ubijen. Posmrtni ostaci Menendesa su prenošeni celim ostrvom.

Batista organizuje pandilje — bandite za zaštitu režima.

Eduardo Čibas, lider Stranke kubanskog naroda („ortodoksne”), bio je bespoštedni kritičar režima. Predstavljao je oličenje čestitosti, u jakobinskom stilu. Kada mu 1948. nisu dozvolili da govori preko radija ubio se pred mikrofonom ostavljajući poslednji apel Kubancima. Njegova smrt je imala snažan odjek.

VII FIDEL KASTRO

Posle 1948. žestoka antikomunistička kampanja je naterala komuniste u još veću defanzivu.

Radnička klasa je tada pod uticajem sitnoburžoaske svesti uz anarhističke i reformističke ideje.

Fidel Kastro je sin imućnog poljoprivrednika sa juga zemlje. Studira prava. Kastro je sličan Melji i fizički i po držanju — eksplozivan; krasi ga jednostavna jasnoća i instikt za akciju u pravom trenutku. Kastro je znao da subjektivni faktor pretvori u objektivni i da kvalitativno preokrene situaciju.

Kastro je još kao student bio oduševljen Eduardom Čibasom. Već tada učestvuje u akcijama na Univerzitetu. Kastro je organizovao rekviriranje privatnih autobusa u okviru studentskog kruga. Član je manikatosa — studenata koji se bore za pravdu. Učestvuje u pokušaju rušenja vlade u Santo Domingu. Posle dva meseca priprema, vlada ih je sprečila šaljući ratne brodove koji su presrela tri brodića s pobunjenicima. Fidel se bacio u more i plivajući s puškom do obale izbegao hapšenje.

Kastro je živeo s revolverom na dohvatu ruke, jer nikad nije bio siguran da neće biti uhapšen. Već je bio poznat u političkom životu. Optuživan je da je ubio tri policijska agenta, ali za to nije bilo dokaza. Čak su i američki novinari pisali protiv te lažne optužbe. Kastro vodi usamljenički život. Na Univerzitetu naoružane grupe prete da će ga ubiti.

Povodom ubistva kolumbijskog predsednika Gaitana dolazi do izliva narodnog nezadovoljstva. Kastro s puškom odlazi u Kolumbiju. Prilikom protesta pojavljuju se zastave sa srpom i čekićem. Ubrzo su se naoružani borci morali povući u planine. Posle neuspelog ustanka Fidel se vraća na Kubu. Kastru je pripisano ubistvo tri sveštenika u Kolumbiji. Pokret u Kolumbiji nije imao nikakvu koordiaciju što je samo olakšalo njegov brzi slom.

Kastro je 1950. diplomirao na pravnom fakultetu. Ženi se i dobija kćerku. Otvara advokatsku kancelariju. Radi sa ortodoksnom omladinom. Sukobljava se s komunistima koji ga smatraju nepromišljenim.

Batista je izveo državni udar i prigrabio je svu vlast.

Kastro je izneo vrhovnom sudu sve povrede ustava koji je počinio Batista.

Kastro zagovara nasilje. Komunisti su protiv nasilja, jer je državni udar prošao bez otpora. Ortodoksija se nije pokrenula zato što nije ušla u savez s komunistima i zato što nema snage za odlučnu akciju.

Na godišnjicu Čibasove smrti na groblju se okupila ortodoksna omladina. Kastro okupljenim izjavljuje: „Na nasilje se mora odgovoriti nasiljem!".

VIII NAPAD NA MONKADU

Kastro sa trojicom prijatelja započinje pripremu za oružanu borbu: propagandu vrši lecima u kojim ističe rešenost da se likvidira diktatura. Ubrzo biva otkrivena radio stanica koju su koristili, što Fidela navodi na oprezniji rad. Kastro namerava de se organizuje poput komunističkih ćelija. Uspeo je da okupi 160 učesnika napada na kasarnu Monkadu. S vojnog aspekta poduhvat nije bio ludački. Tog dana je bio karneval u Santjagu i vojska nije bila toliko na oprezu. Preko radija je pozvan narod na pobunu. Računalo se na vojničko iznenađenje i političku podršku naroda. Orijente je bio tvrđava svih pobuna

Pobunjenici su se sami finansirali. Okupili su se na jednom imanju van grada. Niko do tada nije pokušao da napadne Batistinu armiju. Akcija nije dobro izvedena. Fidel je pre napada imao udes automobilom, gde su se začuli prvi pucnji, što je bio znak za uzbunu u kasarni. Raul Kastro (Fidelov brat) zauzeo je sudsku zgradu i on je jedini ostvario plan akcije. Abel je zauzeo bolnicu, ali su ga kasnije opkolili, zarobili, iskopali mu oči i pokazali ih njegovoj sestri. Mnogi učesnici pobune su zarobljeni i pobijeni. Fidel se instinktivno sakrio u planine, a ne u gradu. To mu je spasilo život. Sedam dana se krio, a zatim se, potpuno iscrpljen, predao.

Sudije se se založile da Kastro kao advokat ima pravo da sam pripremi svoju odbranu. Govor Kastra na sudu je trajao pet sati. Njegov govor je u stvari prvi programski manifest Pokreta 26 juli. Tek nakon dve godine, ovaj Fidelov govor će se štampati kao agitaciona knjižica. U njemu se ističe 6 osnovnih pitanja koje treba rešiti na Kubi: problem zemlje, problem industrije, problem nezaposlenosti, problem stanova, problem obrazovanja i problem narodnog zdravlja.

Kastro je osuđen na 15 godina robije.

Kao i Mao Ce Tung Kastro je otkrio povezanost nacionalnog pokreta i internacionalizma.

Porodica Fidela Kastra je velika i nejedinstvema. Sestra ga je izdala za račun CIA-e. Raul ga nikad nije slepo sledio. Raul se od 1952. smatrao komunistom.

IX OD ZATVORA DO ISKRCAVANJA

Kastro je bio dve godine u zatvoru (1953-55). Pušten je na slobodu na osnovu opšte amnestije. Odmah se razveo, saznavši da mu žena prima stalnu pomoć od Batistine vlade.

Kastro sebe i dalje smatra čibasistom. Zagovara taktiku neusiljene opreznosti: „Osmesi za sve. Sprovoditi taktiku koju smo sprovodili na procesu: braniti naša gledišta, ne razdražujući nepotrebno nikoga. Biće kasnije vremena da zajedno zgazimo žohare”.

Kastro tada dolazi do zaključka: „Ideologija, disciplina, komanda. Sve tri stvari suštinske su, ali je komanda osnovna".

U opoziciji su tada dve struje. Jedna struja je bila za izbore i obnavljanje dijaloga između diktature i opozicije. Druga struja se borila za amnestiju političkih zatvorenika.

Batista prvo odbija izbore, ali pod pritiskom SAD pristaje da se održe.

Prilikom izlaska iz zatvora Kastro je trijumfalno dočekan u Havani. Izjavljuje da se treba boriti pod zastavom obnovljene Čibasove stranke. Štampa ga svuda napada i blati. Zabranjuje mu se da nastupi na radiju.

Raul Kastro je lažno optužen da je podmetnuo bombe u bioskopu. Kastro osuđuje svaki terorizam. Raul mora da beži u Meksiko. U Meksuku Raul upoznaje Če Gevaru.

Hose Marti: „Kada ima mnogo ljudi bez dostojanstva, onda uvek ima drugih ljudi koji u sebi nose dostojanstvo mnogih ljudi".

Če Gevara je Argentinac, lekar, revolucionar, koji je pobegao iz Gvatemale posle intervencije SAD. Tom prilikom se spasao bekstvom u ambasadu Meksika.

Kastro odlazi u inostranstvo. Najpre u Majami, a zatim u Njujork gde skuplja priloge za revoluciju. Iz inostranstva upućuje tri manifesta Kubancima.

Kada je Kastro molio Bajoa, veterana i pukovnika iz španskog građanskog rata, da mu organizuje ekspediciju na Kubu, ovaj pukovnik ga je upitao: „Sa koliko ljudi raspolažete?”. „Zasad, ni sa jednim” — odgovorio je Fidel. Nakon izvesnog vremena, pukovnik je prodao svoju fabriku nameštaja i stavio je sredstva na raspolaganje Kastru, a zatim počeo da priprema ekspediciju. Priprem su se sastojale u trčanju, pucanju i drugim aktivnostima neophodnim za gerilsko ratovanje. U tim pripremama se Če pokazao kao najbolji.

Marta 1956. Kastro odlučuje da prekine svaki savez sa buržoaskim strankama uključujući i Ortodoksiju. Proklamovao je stvaranje Pokreta 26 juli i obećao iskrcavanje na Kubu tokom 1956.

Jedan brod sa oružjem je bio zaplenjen, tako da se moralo iznova krenuti sa prikupljanjem orzužja.

U to vreme se nastavljaju nesporazumi s komunistima — koje snage treba prvo pokrenuti i koje metode borbe primeniti. Komunisti ističu ulogu masa, dok Kastro ističe ulogu oružane avangarde, da bi se mase onda pokrenule.

Komunisti organizuju radnike. Traju masovni štrajkovi. Batista vrši vojnu mobilizaciju i zavodi vanredno stanje. Na sindikalnom planu borbe postižu se uspesi, a na političkom planu veliki borbeni potencijal se ne iskorišćava.

U Santjagu se formira prva sekcija Pokreta 26 juli pod vođstvom učitelja Franka Paisa. U Meksiku Kastro i Pais donose plan o koordiniranom delovanju. Fidel zakupljuje barku nazvanu Granma (bakica). Na nju se ukrcava osamdeset ljudi, iako barka može da primi deset puta manje. Barkica sporo putuje ka Kubi. U Santjagu je izvršen još jedan neuspeli napad na Monkadu. Zauzet je zatvor i sedište pomorske policije. Granma je kasnila tri dana. Grupa je stigli na Kubu potpuno iscrpljena i odmah je imala vatreno krštenje. U sukobu sa vladinim snagama grupa je razbijena.

X SIJERA

Posle razbijanja grupe, Fidel se sa dva druga krio tri dana u trsci. Formirale su se tri grupe pobunjenika. One nisu znale jedna za drugu. Postepeno se uspostavljaju veze sa seljacima. Kada su uz veliku opreznost ponovo uspostavili kontakt među sobom ostalo je ukupno 12 ljudi među kojima su bili i Fidel, Če, Raul i Kamilo Sijenfuegos. Kastro je tada izjavio: „Sada možemo da budemo sigurni da je revolucija pobedila”.

Sijera Maestra je visoka oko hiljadu metara. Nema puteva, velika je gustina rastinja, velike su vrućine i posvuda je duboko blato. Oko 80% prekarista (seljaci koji su uzimali zemlju bez dozvole o vlasništvu) živelo je u Sijeri. Za ljude iz Sijere Havana je bila prestonica jednog drugog sveta.

Raul i Če su među gerilcima jedini bili komunisti. Če se zalaže za izradu jednog sveobuhvatnog programa na šta mu je jedan gerilac odgovorio: „Oboriti Batistu i to je sve".

Batista organizuje bande specijalizovanih policajaca koji sprovode teror. Oko Sijere se grade aerodromi i vladinim trupama se dotura američko oružje. Pošto su ga proglasili mrtvim, Kastro je izveo napad na jednu malu kasarnu. Gerilci zadobijaju poverenje sitne buržoazije koja šalje pomoć i ljudstvo. Uskoro gerila broji 127 ljudi.

Prio Sokaras, predsednik Kube pre Batiste, pokušava ekpediciju kao i Kastro, ali je otkriven i masakriran.

Seljaci su počeli polako prilaziti pokretu. Tada se revolucija odenula u jarej (seljački slameni šešir).

Iz Havane dolaze predstavnici najnaprednijih bužoaskih grupa. Usvojeni manifest iz Sijera Maestre je bio na liberalnim i demokratskim principima s ciljem stvaranja širokog fronta.

Gerila je podeljena u dve kolone. Na čelu jedne kolone je Kastro, a na čelu druge je Če Gevara.

U Santjagu je ubijen Frank Pais, što dovodi do generalnog štrajka i ponovnog uvođenja cenzure.

Gerila postepeno stvara svoju teritoriju. Krajem 1957. Batista povlači vojsku iz Sijere ne uspevši da slomi gerilu.

XI RAVNICA

Bližio se trenutak kada se Pokretu 26 juli morao dati precizan politički vid — žrtvovati kvantitet kvalitetu. Namera CIA-e je bila da pokret otrgne od revolucionarnog puta. Zato je u Majamiju potpisan dokument u ime opozicije i Pokreta 26 juli. Kastro se odmah odrekao svog predstavnika u Majamiju. Paktom je bilo predviđeno likvidiranje oružanih snaga revolucije, mogućnost strane intervencije, mogućnost vojne hunte itd. Kastro je odbijanjem Pakta iz Majamija prvi put direktno napao američki imperijalizam.

Če je bio oduševljen Fidelovim odbijanjem pakta.

SAD vrše pritisak na Batistu da vrati građanska prava i organizuje izbore.

Početkom 1958. Kastro uvodi preke sudove za one koji počine zločin protiv građanskih prava.

Veliku pomoć i propagandni efekat gerilcima je pružao ustanički radio Rebelde. I katolička crkva traži da Batista ode i formira se vlada nacionalnog spasa. Ovu ponudu Kastro odbija.

Pokret se premešta u ravnicu. Na čelu pokreta u ravnici je Raul.

Kastro izdaje novi manifest — za totalni rat.

XII TOTALNI RAT

Studenti su početkom 1958. organizovali demonstracije. Napala ih je policije. Studenti stupaju u štrajk. Istovremeno se priprema generalni štrajk u Havani zakazan za 9. april. Štrajk se priprema u tajnosti. Radnici su naoružani. Bilo je naoružano i 2.000 omladinaca. Tačno u 11 sati se oglasio pobunjenički radio: „Kubanci, danas je dan slobode. Ovo vas 26 juli poziva na revolucionarni generalni štrajk! Ovog trenutka na celoj Kubi počinje konačna borba koja će se završiti obaranjem diktature”.

Započela je borba. Zavladala je velika panika. Mnogi gradovi su zauzeti, ali Havana ne. Na ulicama je ubijeno na desetine pobunjenika. Raul je rekao da unapred ne veruje u štrajk pripremljen na tako sektaški način.

Trećeg maja na Sijeri je održan samokritički sastanak. Na sastanku je atmosfera bila zategnuta. Ljudi iz Sijere u potpunosti preuzimaju vođstvo nad pokretom — političkim i vojnim. Gerilska linija je ojačala i dobila prevagu. To je ujedno početak ideološkog jedinstva pokreta.

Raul se sreće sa Pepe Ramirezom i od tada počinje saradnja komunista i pokreta.

Raul likvidaira bande — zločince strelja, ostale prima u vojsku.

U maju Batista započinje ofanzivu. Taktika gerilaca je —pružanje slabog otpora u početnoj fazi borbe, a zatim jačati otpor, da bi se na kraju prešlo u protivnapad.

Posle sloma ove ofanzive Batista je izgubio prednost koju je zadobio posle aprilskog generalnog štrajka.

Kastro je na Sijeri, dok Sijenfuegos i Če u dve kolone kreću u pravcu zaokruženja Santjaga. Kolonama gerilske vojske daju se imena boraca za nezavisnost Kube od Španaca.

SAD još više naoružavaju Batistu.

Raul je uspostavio slobodnu teritoriju i na njoj normalizovao život. Zarobljava 50 američkih vojnika i civilnih tehničara. Vodi pregovore da se zarobljenici puste, pod uslovom da Batista obustavi bombardovanje slobodne teritorije.

Fidel traži povlačenje američke vojne misije. SAD to odbijaju.

XIII REVOLUCIJA

Batista je raspisao izbore, ali većina stanovništva odbija da glasa.

U novembru 1958. Če uništava blindirani voz Batistine vojske.

Kasiljas koji je ubio sindikalnog vođu Menendeza brani Santa Klaru od gerilske vojske. Pokušava preobučen u seljaka da pobegne iz grada. Uhvaćen je i osuđen na smrt.

U novogodišnjoj noći Batista podnosi ostavku i avionom beži iz Havane. Pokušao je da sakrije bekstvo, ali je ubrzo sva Havana bila na nogama.

Prvog januara 1959. gerilci su bili u Havani. Incident se desio kada su naoružani ljudi Direktorijuma zauzeli predsedničku palatu. Če Gevara ih je energično pozvao da odustanu od takve namere.

Režimska vojska je faktički bila uništena. Sa osvajanjem vlasti okončana je ustanička faza borbe protiv Batiste.

Cilj revolucionara je likvidacija vojske do temelja i zamena vojnog aparata ustaničkom vojskom.

Sudija Urutija je postavljen za predsednika Kube.

Kastro je 9. januara napao latifuntizam i nagovestio osnovne kriterijume sprovođenja agrarne reforme.

Komunistička partija je odmah priznala revoluciju. Ali, već na sledećem kongresu je ograničila tu podršku.

Kubanska revolucija je, u stvari, bila prva revolucija protiv neokolonijalizma.

XIV POČECI NOVOG DRUŠTVA

Amerikanci su imali potpunu kontrolu nad izvoznom industrijom šećera. Kontrolisali su proizvodnju električne energije i, delom, bankarski sistem.

Kastro putuje po Južnoj Americi da bi dobio podršku, a zatim odlazi u Orijente da bi se sastao sa seljacima.

Maja 1959. donesen je Zakon o agrarnoj reformi. Maksimum je iznosio 400 hektara. Država je plaćala naknadu za eksproprijaciju. Iza većine latifundista je stajao američki kapital. Zemlja se daje seljacima koji je već obrađuju, a ostatak pripada džavi.

U Havanu je pozvano 500.000 seljaka u goste na tri dana. Za veliki deo njih je to prvi susret sa Havanom.

Predsednik Urutija daje ostavku.

Kastro poziva na promenu stvarnosti — „Ne izvrtati je, ali nikad ne prestajati s promenama".

Na Kubi nije postojao proletarijat u klasičnom smislu. Tek 1960. se prelazi na socijalističku revoluciju. Tada je izvršena nacionalizacija svih domaćih i stranih preduzeća. Istovremeno se stvarala nova partija iz ustaničke vojske.

XV REVOLUCIJA SE BRANI

Ubrzo po uspostavljanju nove vlasti, usledili su provokativni vazdušni napadi iz Majamija.

Obrazovana je nacionalna revolucionarna milicija, sastavljena od radnika i seljaka.

Ponovo se uspostavljaju revolucionarni sudovi.

Krajem 1959. se donosi socijalni zakon za sve radnike.

Uspostavljeni su odnosi sa SSSR-om.

CIA izvodi sabotažu na francuskom tankeru koji se nalazio u kubanskim vodama. U eksploziji je bilo 70 mrtvih.

Na radiju Če Gevara započinje ciklus predavanja Narodnog univerziteta o ekonomskom oslobađanju.

Raul je postavljen za ministra oružanih snaga.

SAD drastično smanjuju kvotu šećera kojeg kupuju od Kube. Kastro: „Smanjuju nam kvotu, funtu po funtu, a mi ćemo, jednu po jednu, oduzimati im šećerane”.

Zaplenjen je i Texaco. Nacionalizuje se svo američko vlasništvo.

Sovjetski Savez je ponudio da kupi sav kubanski šećer.

Kuba proglašava vojni sporazum sa SAD ništavnim. Uspostavljaju se odnosi Kube i NR Kine. CIA započinje s naoružavanjem bandi na Kubi.

Problem nove vlasti je bio u tome što su se politički instrumenti sporije stvarali nego što se menjala struktura društva. Trebalo je spretno odvajati sitne od krupnih vlasnika, a za to je bila potrebna istinska partija povezana sa masama. Nije bila dovoljna ustanička vojska. Pokušalo se sa starim kadrom komunističke partije, ali nije išlo.

XVI INTERVENCIJA U ZALIVU SVINJA

Kastro govori u UN. Zbog neljubaznosti domaćina Kastro odseda u Harlemu. SAD naoružavaju izbeglice. Njihova obuka se vrši u Gvatemali.

Prvobitni plan SAD je da se iskrcaju padobranci na ostrvo u više grupa, kako bi se spojili sa bandama. Odustaje se od tog plana i odlučuje se za masovno iskrcavanje.

Američki ambasador je pozvan 3. januara 1961. da prekine sve odnose sa Kubom.

Kubanska vlast stvara gustu mrežu revolucionarne milicije po celom ostrvu.

Kastro: „Cuba no esta sola" (Kuba nije sama).

Ponovo se uvode preki sudovi. Počinje čišćenje terena od bandi.

Plan CIA-e je da se posle iskrcavanja uspostavi mostobran na kome će se proglasiti privremena vlada.

Ekspedicija na Kubu broji 1400 emigranata. Njihov socijalni sastav: službenici, sitni buržuji, Batistini vojnici, potomci latifundista, nezaposlena sirotinja...

Ekspedicija je krenula iz jedne luke u Nikaragvi. Diktator Somoza je zatražio da mu donesu „nekoliko dlaka Kastrove brade".

Prvo je usledilo bombardovanje, a onda su se ljudi-žabe (Amerikanci) prvi iskrcali.

Kubanci su iznenadili neprijateljsku avijaciju novim avionima koje su dobili mesec dana ranije. Revolucionarna milicija je blokirala celo ostrvo. Ko god je imao sumnjivo držanje bio je zatvoren. U sabirnim centrima se našlo na desetine hiljada ljudi. Time je peta kolona onemogućena. U Havani je desetak ljudi streljano.

U Vašingtonu su posle nekoliko sati shvatili da je ekspedicija na plaži Hiron propala. Zarobljeno je preko 1200 napadača.

SAD su prvo prihvatile odgovornost svoje vlade za ekspediciju, da bi sledećeg dana uspostavile potpunu blokadu robe koja ide sa Kube.

Blokada Kube od strane SAD traje preko četiri decenije.

Kliknite ovde da se vratite na indeks sa radovima na srpsko-hrvatskom