MEKSIČKA REVOLUCIJA

I DIKTATURA PORFIRIJA DIJAZA

Porfirio Dijaz je bio borac za nezavisnost Meksika od španskog kolonijalizma. Njegova vlast je paternalističko-policijska tiranija zasnovana na proganjanju protivnika i slepoj vernosti grupi prijatelja. Vladajuće mišljenje je bilo da zemljom treba da upravljaju krupni zemljoposednici i trgovačka buržoazija uz pomoć međunarodnog kapitala.

Za vreme vladavine Dijaza dolazi do napretka u razvoju industrije, ali ovaj proces ne dovodi do nacionalnog ekonomskog razvoja iz dva razloga:

Na selu je živelo 12 miliona seljaka bez zemlje. Porfirio Dijaz je doneo zakon kojim je ograničio zemlju državnom sektoru, tako da je ona bila u vlasništvu meksičkih i stranih kolona. Ovim zakonom su najviše bili pogođeni starosedeoci, indiosi. Kompanije su „ogradile" 1/4 obradive površine i zemlju prigrabile za sebe. Zemljoposednici (asendadosi), njih nekoliko hiljada, držalo je 97% zemlje. Asendadosi su posedovali hacijende od minimum 2.000 hektara, a neke su obuhvatale i po 400.000 hektara zemlje. Na hacijendama, pored asendadosa, u blatnjavim kolibama, bez prozora, živeli su nadničari-peoni. Njihov radni dan je trajao po dvanaest sati, bez ikakve zaštite i prava.

Na početku porfirističke diktature bilo je 43.000 radnika, da bi pred kraj diktature broj radnika iznosio 800.000. Radni dan je trajao po 14 sati. Realna nadnica je stalno opadala. Žene i maloletnici nisu bili zaštićeni. Nije bilo nikakvog zdravstvenog osiguranja, niti osiguranja od nesreća na poslu.

Prvi koji su počeli otvoreno da se suprotstavljaju režimu bila su braća Magon. Oni pokreću časopis Regeneracion u kome iznose svoje anarho-revolucionarne ideje.

Zbog svog delovanja braća Magon su uhapšeni. Po izlasku iz zatvora oni odlaze u SAD gde izlaze sa svojim programom. Program je predviđao uvođenje osmočasovnog radnog dana, zagarantovanu minimalnu nadnicu, zabranu diskriminacije žene i dece, zabranu stranim građanima da kupuju zemlju... U Programu magonista se iznosi stav da samo klasna borba predstavlja instrument nacionalnog oslobođenja.

Uticaj magonista se počeo osećati među radništvom. Izbija štrajk rudara 1906. u oblasti Kananga. Direkcija rudnika je odbila zahteve štrajkača. Kada je 3.000 radnika bilo u protestnoj povorci, dva američka nameštenika su svojim postupcima isprovocirali demonstrante. Dolazi do tuče i pucnjave, gde je ubijeno nekoliko rudara. Sledećeg dana guverner države je sa 275 američkih marinaca u krvi ugušio proteste. Zatim su radnici tekstilne fabrike u Rio Blanku stupili u štrajk i zauzeli fabriku. Četiri hiljade vojnika je intervenisalo počinivši masakr. Vladin list je povodom toga u uvodniku napisao: „Tako se vlada!".

Zbog sve većeg otpora Dijaz najavljuje određene reforme, ali istovremeno pokušava da promeni ustav i proširi svoj mandat sa 4 na 6 godina. To je samo ubrzalo izbijanje revolucije.

II ANTIPORFIRISTIČKA REVOLUCIJA

Fransisko Madero je poticao iz bogate porodice veleposednika. Studirao je u Parizu i na Kalifornijskom univerzitetu. Osnovao je lokalnu stranku i napisao je knjigu Nasleđivanje položaja predsednika u 1910. godini koja je imala uticaja na jačanje otpora diktaturi. Nedostatak Maderove knjige je njegovo slepilo za socijalne probleme.

Madero se prijavio kao kandidat za predsednika Republike. Dijaz ga u početku ne shvata kao ozbiljnog protivnika. Medero krstari Meksikom gde se u svojim istupima zalaže za slobodu i demokratiju, bez bilo kakvih pomena o revoluciji.

Na kraju je Madero uhapšen pod optužbom da je podstrekivao narod na pobunu. Posle položene kaucije Madero biva pušten na slobodu. Dijaz je uz pritiske i prevaru izabran za predsednika Republike za period 1910-1916.

Madero tajno odlazi u SAD, odakle poziva na pobunu. Poziva seljake da se pobune, ali više veruje da će diktaturu oboriti oružane snage. Policija odmah reaguje, hapsi, a odmah zatim, vrši pokolj maderista.

No svi ovi pokušaji režima nisu uspeli da zaustave otpor režimu. Počinje oružana borba. Prve oružane akcije predvodi Paskal Oresko, što je ujedno i početak revolucije. Revoluciji se odmah priključuje i Fransisko (Pančo) Vila. On je bio šef bande kradljivaca stoke. Vila primenjuje gerilski način ratovanja.

Osnovno pitanje revolucije u Meksiku 1910. je agrarno pitanje.

Na jugu Meksika se javlja snažni pokret na čijem čelu se nalazi Emilijano Zapata. Zapata je uživao ugled među indiosima. Bio je član delegacije koja je išla kod Dijaza da preda zahtev za vraćanje zemlje. Dijaz ih je tada „očinski” primio, a kada su se delegati vraćali ka selima, dočekali ih je paljba vladinih trupa. Zapata je nakon toga godinu dana bio odmetnik, tako da je već imao iskustva u gerilskom ratovanju. Zapata prihvata Maderov plan, ali istovremeno zapatisti pripremaju svoj Plan iz Ajale — najvažniji manifest zapatističkog pokreta.

Zbog nastale situacije, SAD 1911. mobilišu 20.000 vojnika na granici sa Meksikom, što je delovalo i na maderiste i na porfiriste da traže kompromis. U pregovorima sa Dijazom Madero je popustljiv, ali vojni komandanti su odlučni i protive se kompromisu. Oni traže nastavak vojnih akcija. Madero nije imao izbora pred ovim ultimatumom svojih komandanata. Napad na Dijazove trupe predvode Orosko i Vila. Vojna pobeda je potpuna.

III MADERIZAM

U novim pregovorima maderisti traže da se Dijaz povuče sa mesta predsednika Republike. Formirana je privremena vlada koju sačinjavaju uglavnom predstavnici stare vlasti. Najveća greška koju pravi Madero je njegova odluka da se raspusti revolucionarna vojska i da regularna armija preuzme vlast.

Vanustijano Karansa, budući predsednik Meksika: „Revolucija koja se pogađa ubija samu sebe”.

Dijaz je trebao da podnese ostavku 24. maja 1911. Mase su ispunile tribine Kongresa, ali se Dijaz nije pojavio. Otpočele su demonstracije po gradu. Federalne trupe su ubile nekoliko demonstranata, ali je režim već bio na izdisaju. I buržoazija je okrenula leđa Dijazu i počela da vrši pritisak na njega da da ostavku. Kapitalisti su želeli da spasu što se spasiti može.

Dijaz napušta zemlju nemačkim brodom. Ispratio ga je njegov saveznik, general Uerta. Kroz kordon naroda Madero je trijumfalno ušao u prestonicu.

Padom Dijaza ostao je netaknut stari režim. Odricanjem od revolucionarne armije kao političkog sistema, Madero je lišio novu vlast odbrane od revanšizma. Rekacija je odmah iskoristila slobodu štampe za kampanju klevetanja nove vlasti. Madero raspušta staru stranku koja se borila protiv reizbornosti Dijaza, čime sebe lišava i političkog uporišta. Svi ovi potezi Madera, kao i njegova nastojanja da na mesto potpredesnika progura svog kandidata, kompromitovali su ga u očima revolucionara. Madero je gajio iluzije o uvođenju demokratije, a nije vidi dubinu svih protivrečnosti meksičkog društva.

Na predsedničkim izborima pobuđuje ortodoksni maderizam. To je izazvalo raskid s radikalnim krilom maderista koji izjavljuju da ne priznaju izbore i da za predsednika priznaju Emilija Vaskeza Gomeza, radi „spasavanja najviših ideala revolucije".

Popustljivost Madera je dostigla vrhunac kada su federalne snage u Pueblu zauzeli logor maderista i napravile pokolj. Dan kasnije Madero je osudio svoje pristalice, i čestitao komandantu federalnih trupa na izvedenoj akciji.

Na jugu Meksika se odigrava nova faza revolucije. Ostale su federalne trupe, ali se revolucionarne snage nisu razoružale. Zapata izjavljuje da neće razoružati vojsku sve dok ne počne vraćanje otete zemlje. Madero je ubedio Zapatu da će rešiti seljačke zahteve. Zapata je počeo da raspušta svoju vojsku, ali je sporazum blokirala vlada koja je naredila generalu Uerti da krene na zapatiste. U toj nepovoljnoj situaciji, Zapata ne prihvata bitku na otvorenom i opredeljuje se za partizanski način ratovanja. Kad je neprijatelj bio nadmoćan, zapatisti su krili oružje, pretvarajući se u obične seljake. Kada su uslovi bili povoljniji zapatisti su napadali male formacije neprijatelja. Uz to, sistem obaveštavanja kod zapatista je izvrsno funskcionisao. Time je na Jugu počela socijalne revolucija. Zapatisti nisu imali više ništa zajedničko sa Maderom.

Plan iz Ajale je objavljen novembra 1911. godine. Plan je napisao Zapata i on predstavlja ideološki tekst Meksičke revolucije. U planu se ističe da je Madero izdao revoluciju, da zemlju treba vratiti starim vlasnicima, da se konfiskuje zemlja latifundista neprijatelja revolucije, i da se ekspropriše, uz pravičnu naknadu, 1/3 zemlje svih latifundista. Plan iz Ajale predstavlja logični rezultata evolucije jedne socijalne homogene grupe ka klasnoj svesti.

Vojna mašinerija je protiv zapatista pokrenuta 1912. godine.

Istovremeno revolucija na Jugu je dala podsticaj na Severu, tako da dolazi do pobune istorijskog vođe Pabla Oreska. Pobuni se pridružio i Pančo Vila.

Madero u ovakvoj situaciji započeinje rešavanje agrarnopg pitanja, ali namerava da sprovodi reformu na dugi rok.

Madero šalje vojsku, koju predvodi Uerta, da uguši pobunu na Severu. Oresko prihvata konvencionalni rat na otvorenom što mu donosi poraz i likvidaciju revolucije na Severu.

Uerta je uhapsio Vilu i nameravao je da ga strelja. Međutim, intervenisao je Madero prebacivši Vilu u zatvor u Siuad Meksiku, a zatim mu je omogućio bekstvo iz zatvora. Pančo Vila je zbog toga do kraja života gajio divljenje prema Maderu.

Pobeda nad Oreskom je dala polet Maderu i ojačala njegovu poziciju. Donosi se više zakonskih predloga u pogledu agrarne reforme.

Posle porfirističke dikatature i radnici počinju da nastupaju organizovanije. Tako je 1912. osnivan Svetski dom radnika. Radnici se zalažu za štrajk, sabotaže i bojkot kao metod borbe. Radničke organizacije nisu proganjane, ali je prema njima zauziman neprijateljski stav.

IV PONOVNA DIKTATURA

U Vera Kruzu se 1912. pobunio Feliks Dijaz, unuk Porfirija Dijaza, zalažući se za vraćanje na stari sistem. Pobuna je ugušena. Madero je to smatrao nevažnom epizodom. Ali, već 1913. počinju da kruže glasovi o vojnom udaru. U vojnom utvrđenju se zabarikadirao Feliks Dijaz. Uerta dobija naređenje od Madere da zauzme utvrđenje. Posle početnih borbi, Uerta počinje da se koleba. Dopušta da se namirnice i municija doturaju trupama koje su pod opsadom. Uerta je u stalnoj vezi sa američkim ambasadorom Vilsonom. Američki ambasador preti vojnom intervencijom. Pod izgovorom da se sprema pobuna, oficiri su došli da uhapse Madera. Tom prilikom dolazi do pucnjave u predsedničkoj palati. Madero je uhapšen. Dobija obećanje od Uerte da će ostati živ. Prilikom odlaska na brod za Havanu Madero je ubijen.

Maderistička vlada se proglašava nepostojećom. Dijaz i Uerta su potpisali tzv. Pakt iz ambasade, nazvan tako, jer je potpisan u sedištu američkog predstavništva i uz prisustvo ambasadora Vilsona.

Uerta je postao šef države. Njega su podržali porfiristička armija, kler, bankari i krupni industrijalci. Tokom 1913. Uerta zavodi krvavu diktaturu. Politički protivnici se zatvaraju, a zatim se noću odvode i na otvorenom prostoru ubijaju. Senator Domingez koji je tražio Uertinu smenu je odmah ubijen. To je izazvalo još veće udaljavanje Uerte od predstavničkog doma, tako da je on raspustio skupštinu i uveo vojnu diktaturu. Na novim izborima Uerta je jedini kandidat.

Paskal Oresko je pristao da služi Uerti. Međutim, Venustijano Karansa, guverner iz bogate porodice zemljoposednika nije prizano Uertu i organizovao je malu armiju u svojoj provinciji. Karansa je bio relističniji od Madera i vodi politiku objedinjavanja snaga. U Sonori deluje general Alvaro Obregon, sitni zemljoposednik meleskog porekla. Karansa je svestan da mora okupiti sve vođe prve faze revolucije kako bi ojačao vojsku. Da bi izbegao vojni poraz i spojio se Obregonom, Karansa se odlučuje na dugi marš ka Sonori. Marš započinje sa hiljadu ljudi i uspešno ga završava. Spajanjem dve vojske stvorena je osnova za formiranje privrmene vlada i donesen je plan sa socijalnim programom: „Postići jednakost i pravdu ponižavanjem moćnika da bi se uspostavila ravnoteža nacionalne privrede”.

Karansa je reorganizovao svoju armiju podelivši je u tri divizije na čijim čelima su bili: Obregon, Vila i Gonzales. Svojim jačanjem revolucionarne snage su spremne da pređu u ofanzivu. U proleće 1914 revolucionarne snage su držale veći deo teritorije Meksika.

Zapata nastavlja borbu i donosi dodatak Plana iz Ajale. Međutim, Zapata je svojim gerilskim načinom ratovanja u mnogome bio ograničen, a sem toga, nije uspeo da prevaziđe agraristički i domorodački lokalizam. Zbog toga je ostao izolovan.

SAD ne priznaju Uertinu vlada i koriste incident sa eksplodiranom oklopnjačom Dolfin kao povod za intervenciju u Meksiku. Karansa se povodom američke intervencije našao u politički nezgodnom položaju — treba da osudi intervenciju, a da ne ojača diktaturu. Zato Karansa osuđuje intervenciju Amerikanaca, ali osporava Uerti da on pregovara sa SAD.

Amerikanci traže pregovore Uerte i Karanse. Karansini komandati su protiv pregovora i idu na vojnu pobedu. Sa svojom Severnom divizijom Vila odnosi niz pobeda.

Dok je zapatizam agrarni pokret koji počiva na starosedeocima i kooperativizmu, dotle viljizam svoju snagu crpi, pre svega, iz iskonske mržnje peona prema njihovim mučiteljima.

Usled niza poraza Uerta podnosi ostavku. Odlazi brodom u SAD gde je umro dve godine kasnije. Avgusta 1914. prestao je da postoji stari režim.

V SUKOBI FRAKCIJA

Po obaranju starog režima formirana je nova vlada u koju zapatisti nisu želeli da uđu. Oni čvrsto traže ispunjenje svih seljačkih zahteva. Karansa odbacuje zahtev zapatista.

Pančo Vila je od strane Karanse pozvan u Siuda Meksiko na skup konstitucionalista 1914. Vila ispočetka izjavljuje da ne priznaje Karansu krećući svojom armijom u pravcu prestonice, ali se na kraju pojavio na zakazanom skupu, nasmejan, zagrlivši Obregona i održavši pomirljiv govor.

Poziv sa skupa je upućen i zapatistima. Zapatisti Soto i Gama su se pojavili na skupu i napali Karansu. Uspeli su svojim vatrenim govorima da prisutne pridobiju na svoju stranu, dajući skupu ideološki karakter. Skup je zahtevao Karansinu ostavku, i da se za privremenog predsednika izabere Gutijeres. Karansa napušta ovaj skup, na kome je došlo do potpunog rascepa. On odbija zahtev da podnese ostavku i ode iz zemlje.

Vila je ponovo na čelu Sedme divizije i zajedno sa ostalim komandantima lako preuzima komandu nad vojskom.

Sa balkona predsedničke palate Gutijeres, Vila i Zapata posmatraju defile trupa. Vila i Zapata donose svoj plan kojim se predviđa postavljanje civilnog lica na čelu države. Plan se završava poklikom zapatista: Zemlja i sloboda!

Međutim, u prestonici Meksika je zavladala poprilična neorganizovanost. Produbilo se rivalstvo među revolucionarnim vođama. Gutijeres želi da eleminiše Vilu i šalje ga van prestonice. Zatim je počeo da organizuje ličnu vojsku s nadom da će nadvladati Vilinu Sedmu diviziju. Vila se vraća u prestonicu sa osam blindiranih vozova. Gutijeres ne prihvata sukob i beži Karansi.

Karansa postavlja Obregona za vrhovnog komandanta, koji je pokazao izuzetne sposobnosti. Vrlo lako je zauzeo Siudad Meksiko i vraća se u unutrašnjost sa šest crvenih bataljona sastavljenih od radnika iz Svetskog doma radnika. Iako je Karansa bio oprezan u pogledu produbljivanja revolucije na socijalnom planu, ostale niže vođe su prešle na pozicije socijalne revolucije, proklamujući da će uvesti skraćenje radnog dana, zagarantovanu minimalnu nadnicu itd. To je privuklo radnike na Karansinu stranu. Novim Planom iz Gvadalupe se predviđaju konkretne socijalne reforme. Agrarnim zakonom se predviđa da se uzurpirana zemlja vrati, a da nadničari imaju pravo na mali posed s ciljem da se tako stvori klasa sitnih zemljoposednika. To bi bila umerena agrarna reforma. Tim zakonom se želelo suprotaviti zapatističkom Planu iz Ajale i pridobiti mase na svoju stranu. Posebnu podršku dobija Obregon kada vrši rekviziciju bogatih. Tada je konačno pridobio radnike na svoju stranu.

Obregon je krenuo vojskom na Vilu. Vila je prihvatio sukob i izgubio. Obregon je tom prilikom ranjen i amputirana mu je desna ruka. Usred borbi Vila proglašava zakon kojim se predviđa eksproprijacija latifundista i predavanje parcela siromašnim seljacima po ceni koštanja. Ovaj zakon je ostao samo mrtvo slovo na papiru.

Tokom 1915. dolazi do razbijanja Vilinih snaga. U toj situaciji, Vila pokušava da internacionalizuje sukob, pobivši 15 američkih predstavnika u rudnicima, a zatim upada na američku teritoriju, ubivši nekoliko američkih vojnika. To izaziva američku kaznenu ekspedicuju. Dolazi do sukoba američke vojske i regularnih trupa, ali ubrzo se sklapa primirje i započinju pregovori.

Vili ne preostaje ništa drugo nego da ponovo postane odmetnik.

Karansina vlada je 1918. amnestirala Vilu.

Pančo Vila je 1923. mučki ubijen u automobilu na jednom usamljenom putu.

Ni Zapata nije mogao sprečiti slom zapatizma. Pokušava novim planom da proširi socijalna prava, a posebno da prevaziđe ograničenost i uskost zapatizma, ali sve je bilo prekasno.

Karansina vlada je ucenila Zapatinu glavu sa 1.000 pezosa. Jedan oficir, predstavljajući se kao dezerter iz vojske, ubio je 1919. Zapatu.

Pančo Vila je bio simbol pobune ugnjetenih peona. Zapata je bio simbol iskupljenja indijanske rase i otelotvorenje revolucionarne nepopustljivosti, težeći idealima istinskog i duboko socijalnog oslobođenja.

Godinama posle Zapatine smrti bilo je ponosno reći: „Da, bio sam zapatista. Tih dana i kamenje je bilo zapatističko”.

VI POSTREVOLUCIONARNI PERIOD

Karansa je izabran za predsednika za period 1918-1920. Obnavlja se administracija i zavodi se red u državi. Istovremeno, Karansa odoleva pristiscima američkih monopola.

Međutim, Karansa se ličnim postupcima kompromitovao i izgubio podršku Obregona i ostalih komandanata. Formira se trijumvirat koji je izvršio državni udar. Karansa je ubijen 1920. godine.

Obregon vlada do 1924. godine. Najveći napredak je postignut na polju obrazovanja i kulture. Definitivno je uvedena laička orjentacija i povećan je broj škola.

Za vreme predsednika Kasiljasa 1924-1928. dolazi do krvavog građanskog rata. Fanatični katolici su se podigli na oružje zbog antiklerikalne politike vlade. Izbija ustanak kristerosa s poklikom: „Hristos je kralj!”.

Na čelo države 1928. dolazi ponovo Obregon, ali ga je ubrzo ubio jedan kristero. Kaljesa je sada sam na vrhu. Koristi stare porfirističke metode vladanja i asimilovanja opozicije.

Nacionalna revolucionarna stranka je stvorena 1929. i odmah je preuzela sve ostale stranke, izuzev komunista i ekstremnih katolika. Zemlja je podeljena sitnim zemljoposednicima i počinje širenje tržišta.

Industrijskim razvojem Meksika stasava krupna kapitalistička klasa. Američki kapital polako prodire i osvaja meksičku privredu, pri čemu su američki trustovi izbegli otvoreni sukob sa nacionalnom buržoazijom. Putem mešovitih društava američki kapital uspeva da se postepeno penetrira i preuzima poluge privrednog života Meksika. Vlade su buržoaske sa revolucionarnom frazeologijom.

Kliknite ovde da se vratite na indeks sa radovima na srpsko-hrvatskom